Na takmičenju je učestvovalo preko 150 kajakaša iz svih krajeva svijeta, a Miljko je u tu jedinstvenu životnu avanturu uplovio što zbog nezaboravne vožnje na divljim indijskim rijekama, što zbog turističke promocije naše zemlje.
Region Malabar, u državi Kerala na samom jugu Indije, od 20. do 23. jula bio je stjecište najznačajnijih svjetskih kajakaša, novinara i gostiju sa svih strana zemljine kugle. Kajak takmičnje u sklopu Malabar river festivala bilo je organizovano u četiri kategorije: freestyle, slalom, boarder cross i river run, tačnije spust niz rijeku. Vozilo se na rijekama Cherupuzha, Iruvanjhipuzha i Chalipuzha, koje su prema Miljkovim riječima prilično drugačije od crnogorskih, dosta jake, strme i zahtjevne.
"Otišao sam na festival u svojoj režiji, sa jednim prijateljem, ali sam imao pomoć od sponzora kojima se mnogo zahvaljujem jer su ovu priču učinili realnom. Prije festivala obišli smo Indiju da vidimo kako ljudi žive, a nakon festivala ostali da razgovaramo sa ljudima, da promovišemo Crnu Goru i festival koji mi pravimo, da vidimo kako se u Indiji radi na promociji kajaka, kako to povezuju sa turizmom, jer je to nešto što i mi radimo. Tamo su malo dalje dogurali nego što smo mi, dobili su snažnu podršku vlade i Turističke organizacije", objašnjava Bulajić.
Ističe da primarni cilj putovanja nije bilo samo takmičenje, već promocija Crne Gore, kajak festivala na Tari i eventualno neka saradnja.
"Zanimljivo, bilo je dosta njihovih takmičara početnika koje su oni obučavali prije festivala, bilo je dosta Indijaca i imali su posebne nagrade za Indijce ispod 21 godine. Oni dobijaju godišnje stipendije samo da nastave da se bave kakajom, i besplatnu kajak opremu na godinu dana, što je jako značajno. Naravno, takmičio sam se jer sam htio da veslam, fotografisao, povezao se, pokupio dosta kontakta. Upoznao ljude iz Škotske, Novog Zelanda, Emirata... i imamo mnogo njih koji su najavili dolazak na naš festival. Sada makar neko u toj Kerali zna gdje je Crna Gora, poneko je čuo za Jugoslaviju, Hrvatsku ili Srbiju, ali za Crnu Goru ama baš niko nije, samo dva čovjeka koja smo upoznali tokom čitavog putovanja. Imaju smisla za turizam i za sport, imaju jaku podršku, što nama fali", kaže Gigo.
Prema njegovim riječima, postoji velika kulturološka razlika, ali svi Indijci žive u skladu i harmoniji. Hindusi, budisti, muslimani, i pripadnici drugih religija žive u suživotu, a crkve, džamije i hinduistički hramovi stari po 1.500 godina nalaze se jedni pored drugih.
"Kada Indijci vide ljude iz Evrope, svi trče za tobom da se fotografišu, koliko su oni nama interesantni, mi smo njima još više. Glavna im je riječ selfi, to postaje univerzalna riječ. Ljudi žive u zajedništvu, bez ovih potresa o kojima mi slušamo svakog dana. Ipak, drže svoju tradiciju i dosta su konzervativni, posebno kada su u pitanju brakovi i posebno u tim manjim državama gdje se razlikuju jezici kojim govore, pa među sobom komuniciraju na engleskom", prisjeća se Miljko. Posebno interesantna bila mu je i čuvena indijska kuhinja, poznata po neobičnim i jakim začinima. Carstvo boja, ukusa i mirisa ostavilo je poseban utisak na crnogorske putnike.
"Zaista je posebna i mnogo sam toga probao. Čak smo ulazili u kuhinje restorana i gledali kako se neka jela spremaju na licu mjesta. Postoji velika razlika između bogatih i siromašnih, modernije i bogatije kuće su od ljudi koji rade u, recimo Saudiskoj arabiji, Emiratima, i taj novac koji donesu u Indiji je dosta veliki. Mi smo recimo mogli da jedemo doručak za samo 50 centi, ali koliko sam vidio narod je dosta srećan, smireniji su, nema nervoze čak ni u saobraćaju. Kada se pretiču, oni su najgori mogući vozači ali ujedno i najbolji, kako izbjegavaju sudare je nevjerovatno. Rikše su posebna avantura, priča za sebe. Tu su i majmuni koji ti kradu kesu iz rikše i onda odskoči dva, tri metra i bezobrazno te gleda u oči i jede iz tvoje kese", kroz smijeh kaže Miljko.
Interesovanje za kajak kod Bulajića javilo se prije četiri godine, kada je završio kurseve za instruktora. Počeo je da putuje po svijetu i do sada je vozio na divljim rijekama Albanije, Slovenije, Hrvastke, Bosne i Hercegovine, Italije, Austrije, Njemačke, Francuske... Stigao je i do Emirata gdje je vozio kajak na vještačkoj rijeci od dva kilometra u pustinji.
"Kajakaška zajednica i njihov život je fascinantan i nešto što mi odgovara. Sada se trudim da što više promovišem i da možda dođemo u situaciju da možemo da živimo od kajaka, da mladi ljudi koji će sjutra postati vodiči, treneri, takmičari, mogu da imaju perspektivu i da žive i rade ono što vole. Mi imamo nevjerovatne rijeke i najljepše se osjećam na našim rijekama, mada tu imamo barijeru što se tiče ogromnih taksi. Mučimo se godinama da se smanje takse, da se olakša ljudima da dođu jer se plaća preko 60 eura sa Žabljaka, a time turisti ne dobijaju ništa. Ni uređene toalete, ni uređen ulaz i izlaz, čovjeka koji govori engleski, zagarantovanu pomoć na rijeci. Neko bi rekao dobijaju ljepotu da vide, ali nijesmo mi stvorili ljepotu pa da je mi damo, mi možemo da je održavamo pa da naplaćujemo to održavanje, ali da naplaćujemo a ne održavamo je besmisleno", tvrdi Miljko. Kayak fest Tara 2017, čiji je organizator, biće održan i ove godine od 22. do 25. septembra, iako je teško naći sponzore i ljude koji prepoznaju kajak kao nešto značajano i što može donijeti benefite crnogorskom turizmu.
"Ove godine imamo više najava iz više zemalja, dovešćemo jednu ozbiljnu fotografsku ekipu, imaćemo live nastupe lokalnih i bendova iz regiona, domaću hranu. Organizacija je na malo većem nivou, a cilj nam je prvenstveno druženje u vidu sporta, dobre muzike i novih prijateljstava, želimo da to bude jedan pravi crnogorski proizvod", zaključuje na kraju priče Gigo.
