Nimalo lak put je prešao Žižić u dosadašnjoj bokserskoj karijeri, koja je proizvod izrazitog talenta, porodične tradicije, velike ljubavi prema ovoj plemenitoj vještini i velikog i mukotrpnog rada, da bi došao do meča svih mečeva.
U gradu koji je bio prepoznatljiv na bokserskoj mapi bivše Jugoslavije i koji je iznjedrio velika bokserska imena, među kojima je i Miloradov otac, Veselin, Žižić je jedan od rijetkih koji je istrajao na putu da brani čast nikšićkog boksa, čak i preko okeana. Najveću “krivicu” što je Mićko svoj život posvetio borbama u ringu jeste upravo njegov otac, nekadašnji šampion velike Jugoslavije, koji mu i sada pruža i moralnu i stručnu podršku, koja u ovom trenutku našem bokseru znači mnogo.
“Počeo sam da se bavim boksom još kao dječak, a moj razlog početka bavljenja boksom je moj otac koji je bio jako uspješan bokser još u SFRJ . Uvijek mi je on bio uzor pa sam htio da budem kao on. Još uvijek nisam to ostvario, ali se trudim”, ističe Žižić.
Junak naše priče je sa pet godina počeo da trenira boks, a prvu borbu je imao već sa devet godina, dok je u profesionalne vode uplovio 20. maja 2011. godine. Imao je debi iz snova, kada je već u prvoj rundi nokautirao hrvatskog boksera Renata Gogoševića. Sa sjajnim rezultatima je nastavio i 2012. godine, kada pobjeđuje Mamadoua Tiama, osvajača interkontinentalne titule u WBA verziji I bivšeg prvaka Evrope u EBU organizaciji. a mladi Nikšićanin u novembru iste godine postaje i IBF omladinski prvak svijeta.
U aprilu 2013. Žižić još jednom trijumfuje na Starom kontinentu, kada osvaja WBC mediteransku titulu savladavši Frančeska Bazilea nokautom u drugoj rundi. Ovim mečom je zatvorio svoj evropski krug, i krajem te iste godine se uputio preko bare da krči svoj profesionalni put, prilagođavajući se evo već treću godinu surovijim uslovima i života i rada u dalekoj Americi.
“U Americi živim skoro tri godine i bavim se isključivo boksom. To je moj posao. Živim u Las Vegasu, i tu sam se već navikao i stekao prijatelje. Mislim da su velike razlike i da bi uzelo previše prostora da ih redom nabrajam. Sigurno je da je mnogo teže i surovije nego u Evropi. Međutim, ja volim Ameriku, i ovo je sada moj dom i nadam se da ću postati šampion ovog kontinenta 30. Septembra,”, jasna je želja Žižića.
Iako je daleko od rodnog grada, svakako da nije zaboravio Nikšić i Nikšićane, kojima se vraća kad god mu se ukaže prilika. Navodi da, iako boks nije popularan kao nekada u gradu pod Trebjesom, ovaj sport ima perspektivu zahvaljujući entuzijazmu i duhu koji posjeduju njegove kolege i treneri, a koji ulažu maksimalan trud da pomognu mladim talentima da uspiju.
“Sigurno je da je Nikšić rasadnik talenata. Drago mi je da vidim da je sve više mladih zainteresovano i da počinje da trenira ovaj lijepi sport. Boško Drašković je otvorio novu školu boksa i sigurno da mladi momci mogu naučiti puno od njega, Zatim Milan Drinčić još uvijek trenira i prenosi znanje na mlade momke kao i moj trener u Niksiću Joco Todorović, od koga smo svi mi puno naučili i još uvijek učimo kada imamo priliku”, navodi naš bokser.
I dok Mićko uveliko brusi formu za borbu karijere, sa svojim timom, a pod budnim okom trenera Edia Mustafe , nestrpljivo iščekujući 30. septembar, njegovi sugrađani, iako miljama daleko, svakako da će svim srcem biti uz svog borca.
