Saopštenje koje potpisuje izvršna direktorica nevladine organizacije Bijeli štap Slavica Samadžić prenosimo integralno.
''Svi smo rođeni sa invaliditetom. Tokom života smo se suočavali sa brojnim izazovima i preprekama od obrazovanja, preko zapošljavanja, do pristupa zdravstvenoj zaštiti, javnom prevozu i drugim osnovnim uslugama. U gotovo svim segmentima društva nailazimo na barijere koje nas ograničavaju i isključuju. Uprkos svemu tome, uprkos trajnosti naših stanja i brojnim medicinskim i stručnim procjenama koje smo već prošli, sada se pred nas ponovo stavlja obaveza da do 01.07.2029. godine podnesemo zahtjev za novo vještačenje. Ukoliko to ne učinimo u predviđenom roku, izgubit ćemo status osobe sa invaliditetom, procenat invaliditeta i sva prava koja iz tog statusa proizilaze – bez obzira na to što se naša medicinska slika nije promijenila, jer je od rođenja trajna i potvrđena. Kao osobe sa urođenim invaliditetom, želimo jasno istaći da je za nas potpuno nedopustivo da budemo izloženi ponovnom vještačenju. Naš invaliditet je trajno utvrđen i potvrđen od samog rođenja. Ponovno vještačenje nam donosi nepotreban stres, narušava naše dostojanstvo i predstavlja dodatno opterećenje, koje ne možemo i ne smijemo trpjeti. Zato tražimo da se u zakonu jasno izuzmu osobe sa urođenim invaliditetom od obaveze ponovnog vještačenja. To nije samo pitanje pravde i poštovanja, već i osnovno ljudsko pravo da živimo dostojanstveno, bez dodatnih i suvišnih prepreka. Nacrt zakona ne pravi razliku između osoba koje su invaliditet stekle u toku života i nas koji smo sa njim rođeni. Za osobe sa urođenim, trajnim invaliditetom, ponovno vještačenje je administrativno nepotrebno, suštinski besmisleno i psihološki veoma teško. Ono dodatno produbljuje osjećaj nepovjerenja, birokratske nesigurnosti i lične degradacije. Takođe, postoji ozbiljna bojazan da mnogi – zbog lošeg zdravstvenog stanja, nedovoljne informisanosti ili drugih sistemskih prepreka neće moći da podnesu zahtjev u predviđenom roku. Time bi, ne svojom krivicom, izgubili doživotno stečena prava i zaštitu koja im pripada. Ovakav pristup ne samo da je pravno i etički problematičan, već je i u suprotnosti sa Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom, koju je Crna Gora ratifikovala, kao i sa temeljnim evropskim vrijednostima i standardima ljudskih prava, ka kojima kao država težimo. Pozivamo donosioce odluka da ozbiljno razmotre naše stavove i prilagode zakon na način koji neće ugroziti prava i dostojanstvo onih koji s invaliditetom žive cijeli život. Naša prava nisu privilegija – ona su temelj našeg dostojanstva i jednakosti. Zato tražimo od države Crne Gore da jasno prepozna i zaštiti specifičan položaj osoba sa urođenim invaliditetom, te da zakonom obezbijedi trajnost i nepovredivost naših prava – kao što to nalažu međunarodne obaveze, savremeni standardi i temeljna načela ljudskog dostojanstva. Vjerujemo da Crna Gora može i mora donijeti zakone koji unapređuju sistem, a ne dovode u pitanje sigurnost i osnovna prava onih koji su cijeli život suočeni sa brojnim preprekama, ali uprkos svemu – dostojanstveno žive i doprinose ovom društvu.
