Kosidba je završena, ali nešto je ostalo iza nas (zaboravili) beleđija i vodijer. Naizgled sitnice, ali znamo da nijesu to. Kad mi je otac treći put rekao: „Treba to uzeti, da ne provali ko…“, znao sam da tu nije riječ o šteti, nego o poštovanju. Prema stvarima koje su prošle kroz mnoge ruke, koje pamte trud, mjeru, i svrhu. Predmeti koji se ne kupuju, oni se nasljeđuju.
Ajde, recite, đe danas ima da se kupi dobar vodijer ili beleđija? Niđe. Ima ih samo u sjećanju. U prenosu s koljena na koljeno. U kosidbi. U ruci koja zna kako se drži alat.
Zeleni brijeg nas je dočekao u svom tihom ponosu. Sve pokošeno. Ispod Rozinog vrha začuli su se dječji glasovi (vjerovatno Martinovi unuci). Ispred Milankine vikendice auto, ali nikog nijesmo viđeli. Pomislih da svratimo na kafu, ali nas je planinska tišina zaustavila. Možda odmaraju, da ne remetimo.
Stigosmo do naše vikendice. Parkirani Perov traktor, Dadovo auto, kanta s pivom u hladu (znak da su naši rođaci tu, da se radi). Još nijesu završili koševinu. Marina livada, velika je, otac kaže, jedanaest kosa. Samo to da pokose, pa dosta. Nismo ih zvali, ne bi bilo u redu remetiti radni ritam.
Ušli smo tiho. Uzeli ono zbog čega smo došli, stvari koje vrijede više od izgleda. Otac obiđe imanje, a ja uzmem mjere. Planiram neko renoviranje. Nakon toga, nazad.
Do auta pješke, jer Morački put danas više liči na planinski test izdržljivosti nego na saobraćajnicu. (Ovim putem pozdrav Opštini Nikšić).
Na raskrsnici pomenuh ocu da nijesam bio na Kapetanovom jezeru otkako su asfaltirali. On se zamisli, pa reče da ni on – još od Ilindanskog skupa, kad je vozio pivo za Pivaru. Zatim se nasmija: „Bilo je par zimskih ekspedicija, s Milinkom D., Dragom D., Mośom Č…“ Ispriča kako su tada, u snijegu, promašili stazu, pa se popeli iznad Manitog jezera. Nijesu došli đe su planirali, ali su s visine vidjeli i Manito i Kapetanovo, kao na razglednici.
Bez riječi skrenuh lijevo, prema Lukavici. Kapetanovo nas je čekalo. Prođosmo pored krčme Meteriz. Nijesmo ni svraćali. Samo pogled, brda, zelenilo, povjetarac.
Kad se približismo Lukama, pokažem mu vrh Žurima, isklesan kao rukom umjetnika. Kažem da je tu otvoreno etno selo Torine, nadomak Sića Tomića. Otac odmahnu rukom, nasmiješi se:
„Dosadan si. Znam. Gledao sam na TV. Znam i teren, i ljude, bolje nego ti.“
Nije mi bilo neprijatno, ali jeste simbolično. Kao da me spuštio na zemlju. Ja njemu da objašnjavam, a on, sa 78 godina, ide ispred mene. Zna đe šta vodi, bolje nego navigacija.
Nastavimo dalje. Komentarišemo prirodu, predjele, on pominje ljude koji su tu izdizali. Pita me kad je asfalt postavljen...
Dolazimo na Kapetanovo jezero. Složimo se odmah, priroda je učinila svoje. Predivno mjesto. Ali istovremeno, složismo se i da je devastacija tog prirodnog dragulja više nego očigledna.
Tu, neki kamperi bez obzira razapeli svoj mobilijar. Tamo, neko nešto gradi bez stila i ukusa. Ovamo, improvizovani ugostiteljski objekti. A kao šamar na kraju, asfaltirana obala duž cijele lijeve strane jezera.
Sjedosmo u jednom od tih objekata. Naručismo po Nikšićko (bilo je hladno, kako i treba). Neki ljudi se pozdraviše s ocem, na brzaka evociraše uspomene iz nikšićkih kafana. Otac mi reče ko su, ali dok ovo pišem, ne mogu se sjetiti njihovih imena. Gazda nas srdačno dočeka, predloži da nas počasti. Zahvalismo se, objasnimo da smo neplanirano tu, da imamo još par lokaliteta da obiđemo na Lukavici. Poželjesmo jedni drugima sve najbolje.
Krenusmo nazad. Stadosmo kod Nikšina kiljena. Poče razgovor o Nikši. Ocu dobro poznata predanja, meni dostupna literatura. Pominjemo Šobajića, Luburića, druge istraživače. Ipak se složismo u jednom: da Nikšić nosi ime po Nikši, i da je njegov stećak - nadgrobni spomenik (Nikšina ploča) đe je živio - na Zagradu.
Svratismo i na Zagarački katun, tačno ispod Žurima. Pogled panoramski, raskošan. Otac pokazuje ravnicu: „Ođe je bio skup...“ Je li to preteča današnjeg Ilindanskog, koji se 2. avgusta slavi? Ne znam, u trenutku nijesam razumio, ali ću ga ponovo pitati.
Vrijeme je bilo da se vratimo. Idemo prema Konjsku, odakle smo i spontano krenuli. Ćutimo. Posmatramo pokretne slike iz auta. Umorni, ali smireni.
Tog dana nijesmo samo uzeli beleđiju i vodijer. Uzeli smo nešto dublje – još jednu uspomenu, još jedan zajednički put, još jedno nijemo razumijevanje između oca i sina. Na toj planini, između zelenila i kamena, između predanja i asfalta, razapeto je ono što nas čini ljudima - sjećanje, poštovanje i osjećaj pripadnosti.
Neke stvari se ne mogu kupiti, ni vodijer, ni miris pokošene trave, ni pogled ka Žurimu, ni očevu riječ, ni to tiho: „Znam ja bolje nego ti.“
A ni ona tišina dok se vraćamo, umorni, ali puni. Jer znamo da smo nešto sačuvali.
Autor: Ivan Lj. Đurović
