“Nije ovo uspjeh jedne igračice, već rezultat rada cijele ekipe. Ginule smo jedna za drugu, bodrile se kada je bilo najteže i vjerovale jedna drugoj i onda kada možda nije bilo lako vjerovati. Na terenu smo bile jedna ekipa, a van terena prava mala porodica. Upravo je ta povezanost, sve ono što smo godinama gradile zajedno, mislim, i jedan od razloga zbog kojih smo danas ovdje", kaže za portal Onogošt kapitenka kadetske reprezentacije, Anđelina Orbović.
Ni jedna ni druga ne pričaju o sebi, svom dprinosu za reprezentaciju, a svi znamo šta su prikazale na SP u Rumuniji . Individulani kvalitet koji je nevjerovatan ove dvije skormne djevojke podređuju kolektivu. Ne žele da se ističu, zato u prvi plan stavljaju tim, svaku djevojku, stručni štab, ali i njabliže, bez kojih priznaju sve ovo ne bi bilo moguće.
“Posebno želim da se zahvalim svim ljudima koji su vjerovali u nas. Onima koji su bili uz nas od naših prvih rukometnih koraka, našim porodicama, trenerima, saigračicama, prijateljima, ali i svim ljudima koji su nas pratili i bodrili tokom ovog prvenstva. Nevjerovatno je koliko nam je značilo da znamo da imamo podršku cijele Crne Gore. Svaka poruka, svaki poziv i svaki navijač koji je bio uz nas davao nam je dodatnu snagu”, nastavlja Anađelina, a Ivana dodaje da su sve zajadeno sanjale uspjeh koji je se pretvorio u najljepšu stvarnost.
"Ponosna sam na svoj tim i na sve ljude koji su bili uz mene kada je bilo najteže. Hvala mojoj porodici, trenerima, prijateljima i svima koji su vjerovali u mene, bodrili me i slali podršku. Ova medalja pripada i vama.
Danas slavimo ovaj veliki uspjeh, ali nema stajanja! Ovo srebro nam je pokazalo koliko možemo i dalo nam još veću motivaciju za ono što slijedi.Vraćemo se jos jače,spremnije i gladnije novih uspjeha", priča Ivana koju jedva čekamo da vidimo kako opet rešeta protivničke mreže i unosi strah u kosti sa svakim napadom na odbranu protivnika.
U međuvremenu zaslužile su odmor, jer utisci se još nijesu slegli, iza Anđeline, Ivane, Maše, Andree i drugih djevojaka prvenstvo je iz snova.
“Ovo nije došlo preko noći. Iza ove medalje su godine treninga, utakmica, putovanja, odricanja, ali prije svega jedno veliko zajedništvo i vjera da možemo da napravimo nešto posebno. Mislim da će nam trebati još malo vremena da shvatimo šta smo zapravo ostvarile. Kada pogledamo kroz šta smo sve prošle na ovom prvenstvu, koliko smo radile, koliko smo vjerovale jedna drugoj i koliko smo puta morale da se podignemo kada nije bilo lako, mislim da možemo da budemo zaista ponosne, a mislim da najbolje od nas tek dolazi”, nastavlja Anđelina i priznaje da je na nju poseban trenutak ostavio doček na aerodromu.
“Teško je to opisati riječima. Zaista smo ostale bez riječi. Kada vidite toliko ljudi koji su došli da vas dočekaju, da vas podrže i da zajedno sa vama proslave medalju, shvatite koliko je sve ovo veće od nas samih. Taj trenutak ćemo sigurno dugo pamtiti i mislim da će nam biti dodatni motiv da nastavimo još jače”, poručuje kapitenka.
Ivana za kraj sumira i dosadašnju karijeru ali put do srebra koji je ponovo vratio vjeru da ćemo se tek veseliti uspjesima ove generacije crnogorskih rukometašica koje je sa klupe predvodio Nikšićanin takođe, Miloš Perović.
“Još uvijek pokušavam da saberem utiske i shvatim šta smo napravile. Osvojiti medalju na svjetskom nivou je nešto o čemu sam dugo sanjala, ali tek sada, kada je medalja oko vrata, postajem svjesna koliko ovaj trenutak znači. Iza ove medalje nisu samo treninzi i takmičenja. Iza nje su godine odricanja, umora, teških trenutaka, sumnji, ali i ogromne želje da nikada ne odustanem. Bilo je trenutaka kada nije bilo lako, ali upravo zbog toga ovo srebro ima posebnu težinu” zaključuje supertalentovana Ivana Savić.
Ponosne smo na srebro, ali još više na način na koji smo do njega došle. Borile smo se jedna za drugu, vjerovale do kraja i pokazale kakav karakter ima ova generacija. A mislim da najbolje od nas tek dolazi.
