Potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama dr Budimir Aleksić u političkoj javnosti je najpoznatiji po zalaganju da se nacifašističkom koljaču, četničkom ratnom zločincu i kukavici Pavlu Đurišiću podigne spomenik.
U struci se pročuo po obradi fantastike u dječijoj književnosti Čeda Vukovića i na osnovu toga je dogurao do vanrednog profesora književnosti, novinarstva, kreativnog čitanja i pisanja na petorazrednom Univerzitetu Megatrend u Beogradu. Odatle je 2023. godine unaprijeđen u zalutalog naučnog saradnika na Istorijskom institutu Univerziteta Crne Gore, jer nije istoričar a nema nijedan naučni rad iz istoriografije. Manje je poznato da je on zapravo ekspert za razgradnju teritorije Crne Gore na nacionalnoj osnovi. To je detaljno razradio 2011. godine u uratku „Hercegovina u planovima Crne Gore i asimilacija hercegovačkih Srba u crnogorskom državnom okviru (1878-1918)“.
Aleksić se zapitao: „Kako je došlo do crnogorizacije Stare Hercegovine koja je 1878. godine pripala Crnoj Gori i kako se dogodilo da Srbi na tom prostoru najprije izgube regionalnu (hercegovačku) a potom i nacionalnu srpsku svijest?“. Aleksić odgovara da je Crna Gora 1858. i 1878. Staroj Hercegovini oduzela Grahovo, Bijele i Oputne Rudine, Banjane, Goliju, Nikšić, Uskoke, Drobnjak i Pivu i da je rat 1875–1878 za Crnu Goru bio najprofitabilniji, a za Hercegovinu kao istorijsko-geografsku regiju srpskog naroda najpogubniji. Aleksić dodaje da su Hercegovinu tada podijelile države dobitnice u ratu – Crna Gora i Austrougarska i sa žaljenjem konstatuje da se ta podjela zadržala sve do danas, jer su je prihvatili komunistički kartografi 1945. i Velike sile 1992. i 1995. godine. Zbog toga je, kaže Aleksić, 1878. godina za hercegovačke Srbe bila tragična.
Potom je, tvrdi Aleksić, na prostoru Stare Hercegovine došlo do gubljenja regionalnog (hercegovačkog) imena u korist crnogorskog pa Aleksić, opet sa žaljenjem, konstatuje da Starohercegovci tada nijesu mogli ni pretpostaviti da će proces gubljenja hercegovačkog regionalnog imena završiti u prihvatanju crnogorske nacionalne svijesti. Za Hercegovce koji su se sklonili u Crnu Goru nakon sloma ustanka protiv Austrougarske 1882. godine Aleksić kaže: „Našli su utočište u Nikšiću, gdje se najveći broj njih kasnije asimilovao u nacionalne Crnogorce, otuđujući se od svojih srpskih i hercegovačkih korijena“. Po njegovom mišljenju, knjaz/kralj Nikola je najveći krivac za asimilaciju Hercegovaca. Aleksić ukazuje na to da se knjaz Nikola Hercegovcima lukavo predstavljao kao srpski vladar samo kako bi ih uključio u Crnu Goru, a potom je, koristeći državni okvir, crnogorski državni patriotizam, kulturnu, prosvjetnu, jezičku i etnološku unifkaciju, od njih stvorio Crnogorce. Aleksić ističe da je cilj knjaza Nikole bio da se „crnogorsko osjećanje na nivou Knjaževine unifikuje kao jedinstveno teritorijalno i državotvorno osjećanje“ i da je time „knjaz Nikola postavio dugoročne osnove za konstituisanje crnogorstva kao posebnog nacionalnog osjećanja“. Zahvaljujući takvoj politici Starohercegovci su, ističe Aleksić, do 1918. izgubili regionalnu, a od 1945. i srpsku nacionalnu svijest. To je, tvrdi Aleksić, bila asimilacija pravoslavnih Hercegovaca u nacionalne Crnogorce, pa zaključuje: „Danas jasno uočavamo da se Crna Gora pokazala kao efikasniji eliminator srpskog nacionalnog osjećaja od Austrougarske monarhije, Osmanskog carstva ili Mletačke republike“.
Zanimljivo je to da su Aleksićevi zaključci krajnje suprotstavljeni ideologiji njegove Nove srpske demokratije. NSD tvrdi da je Njegoševa (Petrovićevska, tradicionalna) Crna Gora bila srpska dok, prema analizi Aleksića, inače istaknutog ideologa NSD-a, ispada da su ta Crna Gora i dinastija Petrović-Njegoš asimilovali Srbe u Crnogorce. Tako se stvorio paradoks da NSD, kao klasična bjelaško-četnička stranka, promoviše državu koja je asimilovala Srbe. Ipak, vjerovatnije je da je teza o borbi za Njegoševu Crnu Goru samo prazna priča i da NSD, kao i Aleksić, zapravo ne podnose ni ondašnju ni sadašnju Crnu Goru, ni Crnogorce ni dinastiju Petrović-Njegoš. Zato Aleksić kaže: „Mora se konstatovati činjenica da je Crna Gora faktički anektirala veliki dio etničkih i istorijskih teritorija srpskog naroda“. No, on se ne miri sa takvim stanjem. Njegova analiza nije samo osvrt na prošlost, već i instrukcija za budućnost. Aleksić izričito navodi da „Srbi nikad nijesu istupili sa opravdanom tezom da su im Crnogorci kontinuirano oduzimali teritoriju i da su asimilovali pripadnike srpskog naroda na oduzetim (i Crnoj Gori pripojenim) teritorijama“, pa je u skladu s tim Aleksić predložio ovakvo rješenje: „Nakon odvajanja Crne Gore od Srbije i aktuelne [2011.] asimilatorske politike crnogorske države prema srpskom narodu u toj zemlji, neophodno je ispostaviti teritorijalne, istorijske i političke račune. To treba da bude jedan od zadataka i srpske politike i srpske nauke“. Drugim riječima, prema mišljenju potpredsjednika Vlade Crne Gore dr Budimira Aleksića, teritorije koje je Crna Gora oslobodila 1858. i 1878. trebalo bi joj oduzeti. To potpredsjednik Vlade Crne Gore misli o svome dvostrukom poslodavcu i finansijeru – državi Crnoj Gori. Uz to, Aleksić traži i odgovarajuću kamatu, pa tvrdi da bi Staroj Hercegovini trebalo vratiti i Herceg Novi. Aleksić veli da je Herceg Novi „izlaz istorijske Hercegovine na Jadransko more“. Izgleda da Aleksić nije razmišljao o tome da se povraćaj imovine po pravilu radi u korist prethodnog vlasnika, a tzv. Stara Hercegovina nije ništa drugo nego Hercegovački sandžak i pašaluk, odnosno viševjekovna administrativna oblast Osmanskog carstva u kojoj su pravoslavni Hercegovci bili beznacionalna raja. S obzirom na to da sada ne postoji Osmansko carstvo, možda bi se današnja Turska mogla prijaviti s prečim pravom na povraćaj Stare Hercegovine. Iako je Aleksić ovaj plan osmislio za potrebe velikosrpskog projekta, zapravo nesvjesno radi u korist povratka Osmanlija. Prije Osmanlija Hercegovina je bila srednjovjekovna zemlja trovjernog hercega (vojvode) Stjepana Vukčića Kosače, prema čijoj tituli je i dobila taj naziv i, što je fundamentalno važno, ta Hercegovina nikad nije bila dio Srbije.
Poslije dužeg čekanja Aleksić je dobio priliku da u ime Stare Hercegovine ispostavi račun Crnoj Gori. Prvo je nasilno doveden u Istorijski institut da kao teoretičar fantastične dječije književnosti promoviše bjelaško-četničku ideologiju koja će Crnu Goru predstaviti kao okupatora i asimilatora Stare Hercegovine, a potom je postavljen za potpredsjednika Vlade kako bi zagovarao rasparčavanje Crne Gore. Ima moć i političke instrumente koje je tražo 2011., ali pred njim stoji nekoliko proceduralnih prepreka. U članu 3 Ustava Crne Gore se izričito navodi da je državna teritorija jedinstvena i neotuđiva. Potom je u članu 55 Ustava propisana zabrana za političke i druge organizacije čije je djelovanje usmjereno na narušavanje teritorijalne cjelokupnosti Crne Gore. Tu je i član 359 Krivičnog zakonika kojim je propisano da će se zatvorom od tri do petnaest godina kazniti svako ko silom ili na drugi protivustavan način pokuša da otcijepi neki dio teritorije Crne Gore ili da taj dio teritorije pripoji drugoj državi. Osim toga, trebalo bi provjeriti da li je Aleksić prekršio član 104 Ustava kojim je propisano da član Vlade ne može profesionalno obavljati drugu djelatnost, a on je profesionalno angažovan u Istorijskom institutu. Ovo su ipak više apstraktne odredbe, jer nije vjerovatno da će današnje državno tužilaštvo zbog ovoga procesuirati i provjeriti zakonitost i ustavnost rada potpredsjednika Aleksića. Sad se takvi nagrađuju i nema sumnje da i premijer Spajić podržava svog vicepremijera Aleksića u ovakvim zamislima. Uz takvog premijera i vicepremijera Crnoj Gori nijesu potrebni spoljni neprijatelji.
Dok se u uređenim državama organi bezbjednosti, tužioci i sudovi bave licima koja zagovaraju državno rasparčavanje, u Crnoj Gori se takvi postavljaju na vicepremijerske funkcije i angažuju na državnom Univerzitetu. Uz to je ovaj otvoreni promoter četničkog zločinca Pavla Đurišića postavljen na vrh obrazovno-naučnog sistema. Takve fantastike nema ni u dječijem romanu „Svemoćno oko“ Čeda Vukovića.
Dr Dragutin Papović, istoričar
