Tako je bilo i prethodnog vikenda kada su tokom dvodnevne manifestacije brojni pjesnici iz zemlje i regiona, ali i drugi književni stvaraoci i univerzitetski profesori, ređali pjesničke i književne niti na manifestaciji “Pjesnička riječ na izvoru Pive”, koju organizuju Centar za kulturu i Opština Plužine.
I opet bi riječ u Pivi. I to pjesnička koja je otvorena promocijom zbornika radova “Putovanja Budimira Dubaka”, koji je priredio Centar za kulturu Plužine. O Dubakovom stvaralaštvu govorili su Jovan Delić i Selimir Radulović. Nakon “Dubakovog putovanja”, posjetioci su imali priliku da čuju kako to “U porti poju pčele” pjesnika Ranka Mićanovića.
Susreti su bili prilika i da budu predstavljene nove knjige stvaralaca iz Pive koje su objavljene između dvije manifestacije, a koje je predstavio Ranko Mićanović. Zatim su zavičajni pjesnici, Milena Kulić i Momčilo Bakrač, uzeli riječ, a poezijom Koste Radovića, utemiljavača “Pjesničke riječi”, najstarije književne manifestacije u Crnoj Gori, i Božidara Živkovića Džigija, koji je zaslužan za književne susrete “Tara bez granica”, publiku su darivali Mićanović i Milica Bakrač.
“Pivo, nadošla rijeko riječi. Pivo, oko moje i tvoje. Pivo, visoko moje čelo. Pivo, ljekovita biljko, samoniklo sunce slobode”, pjevao je Džigi.
Ove godine najbolje su “pjevali” Pavle Zeljić iz Srbije i Sara Međedović iz Nikšića, dobitnici ovogodišnjih književnih nagrada “Spasoje Pajo Blagojević” i “Radule Željko Damjanović”.
Žiri u sastavu Radomir Uljarević, Milica Kralj i Milica Bakrač, ocijenio je da je zbirka poezije Pavla Zeljića “izuzetno zrelo poetsko ostvarenje čija se raskošna i razigrana imaginacija kreće zagonetnim prostorima ovog i ovakvog vidljivog i predvidljivog svijeta”.
“Osobenom dimenzijom pjevanja autor ukazuje na sveprožimajuće elemente materije i duha kao dinamičku sukobljenost u čijoj se naizmjeničnoj pojavnosti ogleda i začudna energija pjesnikovog otkrivenja i oblikovanja u pjesme visokih rezultata”, obrazložio je žiri.
Milenko Mićanović, direktor plužinskog Centra za kulturu, koji će štampati Zeljićevu knjigu, čestitao je nagrađenim pjesnicima i poželio im da i dalje stvaraju.
“Poezija nije mrtvo nasljeđe. Jer od Njegoša do pomenutog profesora Negrišorca imamo luk poezije koja je borba i opstanak. Moja poezija u suštini se prevashodno temelji na anđelima koji bruje iz tih stvari ili praznina”, kazao je Zeljić kome je 2019. godine objavljena zbirka pjesama “Ikar i Mesija”, kao nagrada na konkursu “Limske večeri poezije”.
Sara Međedović iz Nikšića, studentkinja master studije na političkim naukama u Podgorici, sat prije zatvaranja konkursa odlučila je da pošalje pjesme i tako je njeno prvo takmičenje završeno pobjednički. Žiri u sastavu, Milica Bakrač, Ranko Mićanović i Mirko Lale Damjanović, nije imao dilemu - njena poezija zaslužuje da bude nagrađena.
“Ne sumnjam u njen talenat i um i želim da postane veliki pjesnik”, kazao je Damjanović nakon uručenja nagrade.
Dio programa bio je posvećen književnicima koji su preminuli tokom protekle godine, Rajku Petrovu Nogu, Milovanu Danojloviću i Miću Cvijetiću, a akademik Jovan Delić podsjetio je na njihovo stvaralaštvo...
Delić je naglasio da se Nogo poezijom bukvalno branio od smrti, bio je majstor stiha i zvuka u stihu, a knjige Danojlovića, koji je napisao, ali i preveo, cijelu jednu biblioteku su čisti biseri. Prema riječima Delića, Cvijetić, koji je bio doktor književnih nauka, pjesnik, književni teoretičar, kritičar, putopisac i novinar, bio je najbolji srpski poznavalac književnosti Lužičkih Srba.
Drugi dan susreta počeo je simpozijumom kritike književnog djela Đorđa Nešića, dok je tokom tradicionalne vožnje brodicom po Pivskom jezeru predstavljena knjiga prošlogodišnjeg dobitnika nagrade “Spasoje Pajo Bajović” Pavla Bukilića. Večernji sati bili su rezervisani za svečano poetsko druženje, predstavljen je portret pjesnika Živojina Rakočevića, održan miting poezije, a zavjesu na ovogodišnje susrete je spustila Vera Horvat.
Simbioza poezije i skulpture posljednjeg klesara našeg doba
Ni ovogodišnji susreti nijesu mogli da prođu bez izložbe, a ovoga puta publika je imala prilike da vidi radove Ratka Vulanovića, umjetnika koji je dušu kamena uspio da pretoči u skulpture, i koga su zvali posljednjim klesarom našeg doba, ali tačkaste slike svijeta “koje isključuju svaku dimenziju”, kao i monahinje, jedinstvene granitne crne skulpture.
Izložbu skulptura umjetnika koji je preminuo u martu ove godine otvorio je Radomir Uljarević koji je istakao da umjetnička i građanska sredina nije mogla da mu oprosti toliku slavu, pa su ga istovremeno veličali i odbacivali.
“Ratko Vulanović je u svojim djelima koncipirao kosmos u malom. Iako često ogromne, njegove kompozicije su zapravo predstavljale samo model kosmičke beskonačnosti”, kazao je Uljarević.
On je naglasio i da će teško neko uspjeti da ponovi simbiozu poezije i skulpture, kako je to uradio Vulanović.
