Naviknut na stalnu potragu za temama, terenskim radom, ljudima čiji životne priče zaslužuju da budu zapisane, nakon penzionisanja i odlaganja novinarskog pera, priča, da se suočio sa pravom „mirovinom“, ali i kućnom tjeskobom.
„Neviđenu dosadu sam prekinuo prelistavanjem obimne arhive svojih tekstova, koje sam u „Pobjedi“ objavio od početka 1975. do 2017. godine, a manji broj i u drugim novinama, revijama i časopisima. U tom „brdu“ prašnjavih isječaka i novina naiđem na zapis o tome kako dvije podgoričke porodice, pravoslavne i katoličke, tragedija nije zakrvila, nego ojačala komšijsku slogu. Začudio se da sam to ja pisao još kao volonter 1978. godine. Tada sam shvatio da su tekstovi rasuti po starim novinama, praktično, skriveni od čitalaca. Do njih, po pravilu, dolaze samo uporni istraživači“, priča vjerni hroničar grada pod Trebjesom.
Bogat novinarski opus od hiljadu priča nije bilo moguće smjestiti između korica jedne knjige. Zato odlučuje da u knjizi „Ljudi pomena vrijedni“ bude izbor reportaža (101) o, kako kaže, istorijskim i znamenitim ličnostima, stvaraocima, pregaocima u raznim oblastima rada i dugovječnim ljudima.
„U drugoj „Neobični među nama“ „ukoričeno“ je 113 svojevrsnih dokumentarističkih priča o tzv. „običnim“ ljudima iz komšiluka, iz našeg sela ili grada, koji su, takoreći, neprimijetni u svojim sredinama, a opet se nekako izdvajaju po osobenom životu, ponašanju i radu, po spretnosti i vrednoći, umjetničkim afinitetima ili neobičnim sudbinama i zanimanjima. Nadam se da će zbirke zadovoljiti radoznalost i „novih“ čitalaca – da upoznaju junake priča, koje sam ovdje preštampao onako kako su u novinama objavljene“, priča on.
Jednom novinar, vazda novinar
Danas, nakon šest godina od kada je odlučio da ostavi novinarsko pero, ne krije da mu nedostaje potraga za temama i svakodnevno druženje sa kolegama.
„Zbog svega toga je ljekovito prebiranje po arhivi minulog rada i „zavaravanje“ samog sebe da si još koristan okolini. Neko je rekao: Jednom novinar, vazda novinar. Čuveni jugoslovenski novinar Jug Grizelj je novinаrstvo opisao kao „totаlno zаrobljeništvo i opsjednutost“. Zaista je privilegijа bаviti se ovim „uzbudljivim i nikаdа dosаdnim poslom“, ali je činjenica da novinar prolazi češće kroz razne neprijatnosti, nego li ugodne trenutke, a da i ne govorimo o „nikakvoj“ materijalnoj satisfakciji u tako stresnoj profesiji“, sabira utiske Knežević.
Na jesen knjiga intervjua
Da od prebiranja priča i uspomena ne odustaje, a da u penziji ne miruje, dokazuje da u septembru planira izdavačima da ponudi knjigu intervjua.
„U knjizi će biti intervjui oko stotinu pisaca, slikara, muzičara i pozorišnih i djelatnika iz Crne Gore i ostalih bivših jugoslovenskih republika, Rusije i nekoliko evropskih zemalja. Riječ je o stvaraocima koji su učestvovali na čuvenim Nikšićkim književnim susretima i drugim kulturnim manifestacijama i naučnim tribinama. Posebno mjesto, svakako, imaju nikšićki stvaraoci“, poručuje Knežević.
Za sebe kaže da je čovjek sa dva ravnopravna zavičaja, pa su tako u knjigama reportaža, ali i u najavljenoj knjizi intervjua, jednako zastupljene piče iz rodne Velike, kao i Nikšića.
„U Velici pod Čakorom sam rođen i odrastao, a u Nikšiću živim 46 godina – tu sam stvorio porodicu i stekao prijatelje. Iz Velike sam ponio kućno vaspitanje utemeljeno na tradiciji patriotizma i dostojanstva, što se odlično uklopilo i u „pravila“ stamenih Nikšićana. Kad se primičem Velici, a često odlazim, uvijek je neko posebno uzbuđenje, a tako je i kada, u povratku iz Zavičaja, pređem Budoš i ugledam Nikšićko polje. Takav osjećaj daje mi za pravo da i grad pod Trebjesom „prisvojim“ za zavičaj“, navodi Knežević.
