Vijest o smrti Večernjem listu potvrdili su članovi familije. On je trajno oblikovao jugoslavensku i hrvatsku kinematografiju.
Reditelj Veljko Bulajić rođen je u mjestu Vilusi kod Nikšića, 22. marta 1928. Sa roditeljima, ocem Miljkom i majkom Ljubicom te braćom Đorđem i Stevanom je do izbijanja Drugog svjetskog rata boravio u Sarajevu, a onda su se vratili u rodne Viluse i već 13. jul 1941. godine pridružili ustanicima koji su se borili protiv okupatora i narodnih izdajnika. Najstariji brat Đorđe je poginuo u ratu, dok su Stevan i Veljko preživjeli, iako su i oni bili ranjavani.
Srednju školu Bulajić je završio u Sarajevu. Nakon rata našao je mjesto u Domu JNA u Zagrebu, gdje se motao s mlađim poratnim intelektualcima. Tada se počeo zanimati za kinematografiju, upisao je filmsku režiju u Centro Sperimentale u Rimu. Diplomirao je 1959., asistirao velikim rediteljima kao što su Federiko Felini i Vitorio De Sika pa se vratio u bivšu Jugoslaviju.
Rediteljsku karijeru započeo je sa dva kratka filma: Kamen i more i Brod lutalica (1953.). Prvi dugometražni igrani film "Vlak bez voznog reda" (o poslijeratnim migracijama stanovništva) realizovao je 1959. Djelo je nagrađeno sa dvije Zlatne arene i nagradama Slavica i Jelen u Puli, te Nagradom grada Zagreba. Slijedi film Rat (1960.), vizija ratne katastrofe, nagrađen Zlatnom i Srebrnom arenom u Puli. Veliki uspjeh Bulajić postiže filmom Uzavreli grad (1961.), o životu u novome industrijskom centru, nagrađenom takođe Zlatnom arenom u Puli.
Bulajić je autor čiji su filmovi postigli najveći uspjeh kod domaćih i stranih gledalaca. Kozara, Vlak bez voznog reda, Atentat u Sarajevu zajedno s Bitkom na Neretvi na vrhu su liste najgledanijih filmova u bivšoj Jugoslaviji. Navedena četiri filma prikazivani su u mnogim državama. Njegovi filmovi su donosilii velike zarade.
Skopje 63, dugometražni dokumentarni film, bio je prikazivan na svim televizijama svijeta i svom je autoru donio prestižnu UNESCO-vu nagradu Kalinga za "vrhunsko ostvarenje na području umjetnosti i znanosti".
Bulajić je dobitnik nagrada Zlatni Lav u Veneciji, Zlatna Nimfa u Monte Karlu, nagrade za režiju u San Sebastijanu i Nju Delhiju, Zlatne medalje na Međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi, međunarodne nagrade kritike Cidalc, nagrade Zlatni klas za najbolji film u Valjadolidu, nekoliko nagrada publike te još neke druge. Nagrađen je s nekoliko Zlatnih Arena na Filmskom festivalu u Puli za najbolje filmove i najbolju režiju, a američka Akademija za umjetnost i nauku nominovala je njegov film Bitka na Neretvi za Oskara.
Bulajić je 2010. preko medija ušao u konflikt s Antunom Vrdoljakom koji je za potrebe svoj dokumentarno-igrane serije "Tito" koristio njegove snimke Titovih memoara koje je snimao 70-ih godina prošloga vijeka za Televiziju Zagreb. Vlasnik tih memaoara je HTV, ali je Bulajić tvrdio da polaže autorska prava te da se bez njegova dopuštenja nikome ne može ustupiti korištenje materijala.
Odlukom Festivala mediteranskih zemalja u Rimu Bulajiću je 2013. dodijeljena Nagrada za životno djelo, nakon što je u rimskoj Filmskoj palati prikazan njegov film 'Libertas' o životu i djelu velikog hrvatskog pisca Marina Držića. Nagradu mu je uručio Franko Nero, zvijezda njegove "Bitke na Neretvi" iz 1969., filma koji je u Jugoslaviji slavljen kao jedan od najboljih ratnih filmova svih vremena.
Bulajić je dobio i Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2016.
