Sve u svemu, od stotinak bombi koje su toga dana pale na grad, nijedna nije pogodila neki neprijateljski objekat, pa čak ni ranila ni jednog njemačkog vojnika, a samo u jednoj ćeliji gradskog zatvora poginulo je osam Nikšićanki, pišu Nikšićke novine.
Odmah po prestanku bombardovanja Njemci su mobilisali stanovništvo da raskopava ruševine i sahranjuje poginule. Svako je mogao da sahranjuje svoje bližnje onamo gdje sam želi, a osam zatvorenica moralo je biti sahranjeno u zajedničku raku izvan groblja, bez ikakvih uobičajenih obreda, žalbe ili pošte i, naravno, uz prisustvo neprijateljskih vojnika.
U grupi mobilisanih građana, koja je raščišćavala gradski zatvor, našao se i Ljubo Ivković Nikšićanin. Ne krijući bol za izginulim sugrađankama, raskopavao je ruševine i razmišljao kako da zavara pažnju okupatorskih vojnika i da te čestite žene sahrani na dostojniji način od onoga koji im je namijenila okrutna neprijateljska logika: da one i u smrti moraju ostati izolovane i ponižene.
Ali, ništa se nije moglo učiniti, jer su rad Ljuba i njegovih drugova pratile budne oči, ne samo desetine Njemaca, već isto toliko domaćih izdajnika i zatvorskih čuvara.
Kada je i posljednja zatvorenica izvađena iz ruševina, pod njemačkom stražom povezli su ih kod gradskog groblja gdje im je naređeno da svih osam leševa bace u raku i što prije zatrpaju.
I baš tu, nad rakom, Ljubo je primijetio na ruci Milice Mile Kovačević zlatan i skupocjen prsten. Da li da ga skine i poslije rata preda nekome od njene djece, ili da ga ostavi na Miličinoj ruci, kako bi je po tom prstenu kasnije prepoznali?
Odlučio se ipak za ovo drugo. Brzo je zavukao Miličinu ruku u njenu pocijepanu haljinu da Njemci ili njihovi saradnici ne bi primijetili prsten i uzeli ga, a potom položio Milicu u raku i zatrpao je.
Sve do 1951. godine, kada su Kovačevići sagradili porodičnu grobnicu, prsten je ostao pod zemljom. A tada, Tomo, Miličin sin, je pozvao Ljuba Ivkovića i zajedno su raskopali raku. Tamo je bio majčin prsten i majčine kosti. Dva čovjeka su pustila nekolike tvrde muške suze i prenijeli Milicu u mir porodične grobnice.
Danas taj prsten nosi Miličina kćerka Desa Petrović, profesor i magistar geografije u Beogradu. Često ona ispriča potresnu i neobičnu istoriju svog prstena i nikada ne zaboravi da sa zahvalnošću pomene dobrog čovjeka Ljuba Ivkovića.
Prije nekoliko nedjelja Ljubo Ivković je umro u Nikšiću iskreno ožaljen od svojih sugrađana. Na posljednjem ispraćaju moglo se čuti mnogo lijepih priča o ovom jednostavnom i čestitom čovjeku, a ova o zlatnom prstenu Milice Kovačević koji je postao dragocjeniji za jedno ljudsko poštenje je samo jedna od njih.
Izvor: Novine Nikšića
