Teško se odlučujemo na to da nam je potrebna pomoć, navodi Pejaković, ne znamo da prepoznamo znake mentalne bolesti, liječimo se na svoju ruku i to najčešće bensendinima, plašimo se i stidimo da imamo problema...
"Smatram da uvjek moramo biti 'jaki'. Umjesto da učimo da prepoznajemo stresore, da pružamo i primamo pomoć, da na psihološku pomoć gledamo kao da sasvim normalan vid brige o sebi, mi se često zatvorimo u sebe, ne razgovaramo ni sa kim, i imamo takozvani meta problem - problem nam je što imamo problem", kaže psihološkinja.
Dodaje da temu samoubistva prati stigma, stid, izolacija, predrasude, kao i nedostatak sistemske pomoći jer, kako navodi sagovornica Portala Javnog servisa, ljudi u problemu ne znaju kome i kada treba da se obrate za pomoć.
"Nalazimo se i u postkorona trenutku, nakon velike kolektivne traume koju smo brzo zaboravili, ali koja je ostavila posljedice na nas. Vrlo često kao društvo ne postupamo empatično jedni sa drugima već osuđujemo, ne povezujemo se, stepen agresije u javnom prostoru je i dalje velik. Oko sebe vidimo i promociju antivrijednosti u vidu materijalnih stvari, statusa, moći itd. Sve to utiče na ljude da se osjećaju izolovano, manje vrijedno, neprihvaćeno..."
Ipak, Pejaković ističe da se neće svako odlučiti na samoubistvo, već da postoje grupe koje su u većem riziku kao što su: ljudi koji pate od depresije, koji imaju problem sa alkoholom, narkomanijom, koji su imali ranije pokušaje suicida, koji su imali istoriju suicida u porodici ili pate od neke teške hronične bolesti, koji se nalaze u akutnoj životnoj krizi..
"Osoba koja razmišlja o suicidu često zapravo ne želi da umre, već da okonča neku patnju. Svi makar jednim dijelom sebe želimo da živimo, čak i kada je teško, pa se ovaj dio ličnosti mora podržati i njegovati kod osoba koje su u riziku", smatra psihološkinja.
Važno prepoznati znake upozorenja
Na pitanje koliko smo kao društvo otvoreni za komunikaciju o mentalnom zdravlju, Pejaković odgovara pomaci postoje, ali da i dalje postoje predrasude o samoubistvu.
"Najčešća je da ćemo, ako govorimo o tome, nekoga podstaći da to i uradi, što nije tačno. Druga je da se samo 'slabe' osobe odlučuju na samoubistvo, iako je zapravo veliki broj onih koji se odluče na ovaj čin patilo od neke mentalne bolesti."
Dodaje da je depresija i u Crnoj Gori i u svijetu vodeći uzrok samoubistva, pa je samoubistvo posljedica bolesti, a ne moralna kategorija.
"Potrebno je da govorimo o tome, da imamo jasne statističke podatke, da utvrđujemo i pratimo trend i da uopšteno govorimo o mentalnom zdravlju i načinima na koje možemo da ga sačuvamo i njegujemo. Stigma i dalje postoji, a za stigmu je vezano osjećanje stida koje nas izoluje i kada se osjećamo neshvaćeno i usamljeno, ne želimo ni da potražimo pomoć jer mislimo da je nećemo dobiti", kaže Pejaković za Portal.
Poručuje da je zato važno da što više govorimo o ovoj temi, da naučimo da prepoznamo znake upozorenja, da učimo o mentalnom zdravlju.
"Osoba koja kaže da 'bi bilo bolje da je nema', 'da ne vrijedi ništa', 'da ne vidi smisao života' nije osoba koja želi pažnju već koja dijeli svoje unutrašnje doživljaje i važno je da budemo tu za nju", ističe psihološkinja.
Svi smo na liniji odbrane
Pejković podsjeća da stručnjaci godinama govore o potrebi nacionalne strategija za prevenciju suicida, SOS linija, grupe podrške, akcioni plan..
Važno je i da mediji objektivno, empatično i nesenzacionalistički izvjestavaju o ovoj temi.
"Važno je i da kao društvo saosjećajno reagujemo na bilo čiju patnju i time pokažemo da su nam važne vrijednosti solidarnosti i brige za druge. Pojedinac koji se osjeća prihvaćeno će imati više snage i resursa da izađe na kraj sa problemima nego onaj koji mora da ih poriče da ne bi naišao na osudu drugih", dodaje sagovornica Portala.
Od suštinskog značaja pravovremena pomoć
U regionu i svijetu postoji praksa da se poslije vijesti o samoubistvu objavi i broj telefona savjetovališta za pomoć. Pejaković smatra da je taj model dobar.
"Empatično i objektivno medijsko izvještavanje je veoma važno, kao i to da se ljudi mogu uputiti na pravu adresu za pomoć jer često ne samo da nas je stid što imamo problema već i ne znamo kome da se obratinlmo za pomoć."
Istraživanja, dodaje, pokazuju da su intervencije u zajednici često bitna razlika između života i smrti i da je pravovremena pomoć od suštinskog značaja.
"Osoba koju neko sasluša bez osude, možda nije odmah riješila svoj problem, ali je primila jednu značajnu poruku: vidim te, čujem te. A, to je često ona ruka podrške koja nam je potrebna", zaključuje Pejaković.
