„On se ne bi zadržavao duže od deset minuta vani, odmah se vrati u kuću. Međutim, tog jutra to nije bio slučaj. Nakon pola sata čekanja odlučili smo da ga potražimo, ali bezuspješno. Kasnije smo opet pokušali sa potragom, i našli smo ga, samo, nažalost, ne živog. Raf je ležao nepomično, ne dajući znake života“, ogorčeno priča Ćorsović.
Da stvar bude još gora, u neposrednoj blizini vidio je stravičan prizor - još pet, šest pasa ležalo je nepomično.
„Svi su otrovani. To se moglo vidjeti na 50 metara od kuća koje su u blizini. Moja kuća je na udaljenosti 150 metara od tog mjesta. Te jezive slike narednih dana učinile su da se osjećam mnogo loše, ljutito i bijesno. Ne znam tačno ni na koga treba da budem bijesan i ljut? Da li na institucije koje ostaju uvijek slijepe i gluve kada se radi o nasilju i ubijanju zivotinja, i nekažnjavanju i procesuiranju odgovornih, ili na ljude koji očito bez trunke milosti i grize savjesti urade ovakve stvari“, pita se on.
Problem masovnog trovanja pasa na javnim površinama u Nikšiću periodično se ponavalja, te se iz mjeseca u mjesec gradom prenose nove vijesti o otrovanim bezdomim, ali i vlasničkim psima. Nesavjesni pojedinici tako na najbrutalniji način "tamane" pse po nikšićkim ulicama, čime štete okolini, ali i dovode u veliku opasnost i živote djece i drugih građana.
Otrov se tako može naći na mnogim mjestima u gradu, od parkova, preko dvorišta škola, ulica... U Krivičnom zakoniku Crne Gore, u članu 309, piše da onaj ko kršeći propise ubije, povrijedi ili muči životinju, kažnjava se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.
Nažalost, do sada nije procesuiruano nijedno odgovorno lice, a često se događa da ni sami građani ne prijavljuju takve slučajeve, uvjereni da time ništa ne postižu, ili jednostavno od šoka nakon gubitka kućnog ljubimca, ne stižu da se bave prijavama. Upravo na to apeluje veterinarka Aleksandra Krivokapić, koja je ujedno predsjednica nikšićkog Udruženja za zaštitu životinja, dodajući da Nikšićani moraju zvanično prijavljivati slučajeve trovanja kako bi policija imala tačnu evidenciju. Zabrinjavajući podatak je da u našem gradu mjesečno ima čak tri do četiri trovanja, a najviše ih je u Trebjesi, oko fakulteta, Kličevu, Ozrinićima, Miločanima, i Gornjem Polju, tvrdi ona.
Dugogodišnja veterinarka kaže da su temperatura, povraćanje, drhtavica i pjena koja ide na usta simptomi po kojima se može prepoznati da je životinja otrovana.
„Dovoljno je da pas povrati sadržaj i da dođe do trovanja drugog, ima otrovi koje je dovoljno samo da onjuše ili poližu. Treba li neko dijete da priđe takvom psu, i da li je potrebno da se desi tragedija da bi se reagovalo. Događalo se da vlasnici nose otrovanog psa u rukama, koje se u potpunosti ospu od jačine otrova. To neko radi namjenski jer su mu dosadili psi, misle da Udruženje ne radi ništa, da Opština ne radi ništa, pa uzimaju stvar u svoje ruke. Oni ne shvataju u kakvim mukama umire životinja, to je grijeh. Razumijem bunt naroda jer je veliki broj pasa lutalica na ulici, ali postoji drugi način“, priča Krivokapić.
Najčešće su u pitanju pesticidi i organofosfati, koji su za toplokrvne životinje izrazito toksični i u malim količinama. Samim tim, budući da se otrov baca u naseljenim mjestima, opasnost prijeti i građanima, a nerijetko stradaju vlasnički psi.
„Kada je bilo trovanje na Šetalištu Alekse Backovića, izašli su nam u susret i policija, Komunalno i tužilaštvo. Otrov je bio bačen kod škole, mi smo pronašli sve, izlolovali, i tužilac je pokrenuo tužbu, ali nema krajnjeg ishoda. Protiv koga? Ja sam dala izvještaj da su psi otrovani, a da se sumnja na nekog išlo bi dalje na analizu da se utvrdi da je taj otrov na koji smo sumnjali, i taj neko bi bio gonjen. Vlasnici pasa su obično ogorčeni, informišu se koga mogu da tuže i šta dalje može da se radi, jer ne mogu da vjeruju da su izveli svog psa u šetnju i posle pola sata njihov pas ugine od otrova“, poručila je Krivokapić, apelujući na građane da se jave i ukoliko imaju, anonimno proslijede slike, snimke ili bilo kakvu informaciju.
U nikšićkoj lokalnoj upravi tvrde da nijesu upoznati sa tolikim brojem trovanja, te da već druže vrijeme nije bilo prijava po tom osnovu.
„Već godinu i po nije bilo žalbi koje se tiču trovanja. Da bi se nešto preduzelo, građani moraju prijaviti, potom se dalje rade analize da se utvrdi da li je pas zaista otrovan, i koji otrov je u pitanju. Mi u ovom trenutku radimo najbolje što možemo. Radimo svoj posao, sagradili smo azil na 400 kvadrata u u blizini grada, sa veoma dobrim uslovima. U planu su mnoge aktivnosti kako bi se opšte stanje poboljšalo, i uvjeren sam da će taj azil biti najbolji u jugoistočnoj Evropi“, tvrdi potpredsjednik nikšićke opštine Dragan Perović, koji je, dodaje, i sam ljubitelj životinja, i inicijator izgradnje nikšićkog azila.
