Doktor književnih nauka Draško Došljak naglašava da je autorka u romanu, kroz stečeno znanje na studijama sociologije, prikazala sociologiju porodice u vremenu između dva svjetska rata, posebnu pažnju poklanjajući položaju žena.
„U ovom romanu se opisuje ambijent u Crnoj Gori, u Crmnici, Paštrovićima, dijelu Lješanske nahije u periodu između dva svjetska rata. Opisuje se jedan period koji se odnosi na položaj žena i ono što je temeljno opredeljenje spisateljice. S jedne strane vidimo potpuni prikaz sociologije porodice u tom ambijentu i upravo je žena u Crnoj Gori bila temelj kuće, temelj države, temelj plemena, da je ona uvijek bila stopanica svome mužu i svima onima sa kojima je živjela“, kazao je Došljak.
Pored toga što slikovito, kroz kršovite predjele prikazuje život tadašnjeg čovjeka, čitajući roman, kako je rekao, možemo spoznati leksičko bogatstvo našeg narodnog jezika.
„Jezik u ovome romanu je osoben. Na kraju ovoga romana imamo preko 250 leksema, riječi koje su označene kao nepoznate, odnosno manje poznate. Ni sami nijesmo svjesni koliko je jezičko blago našeg jezika i upravo iz te činjenice ovo je roman koji predstavlja jedan rudnik leksički koji pokazuje bogatstvo našeg jezika. Pokazuje jedan teren na kojem su sukobljavale i dopunjavale različite kulture i narodi“, kazao je Došljak dodajući da u romanu imamo sijaset narodnih imena koje Lalović vješto odabrala.
Tanja Vujović se osvrnula na heroine romana. Žena sa ovih prostora je, kako je rekla, dostojanstvena, hrabra, koja na specifičan način nosi svoj usud. Nijedna od ovih žena nije nesrećna, već su one pomirene sa sudbinom.
„Ovaj roman je omaž našim majkama, bakama, tetkama, onima na čijim se prerano pogrbljenim leđima ispravljala uboga Crna Gora. Duboko vjerujem da je ovo Jasenkin apel svima nama da ih ne zaboravimo. U svakoj onoj korici kruva, mirisnom grozdu rozaklije sačuvale su ono što nijedna buduća nevolja rat, nemaština, bolest, rastanak nije ugasio. A voljele su i bile voljene, ispraćale majčinim, naizgled hrabrim pogledom u novi dom, onako kako su i njihove prethodnice odlazile, smjerno, prihvatajući svoj usud kao znak da odu. Nalazeći zere ljudskosti i čestitosti i preko toga, samo što nikada nijesu mogle, a ni htjele da izgovore pred drugima i nije svaka ljubav za gledanje, a još manje za pričanje", navela je ona.
Tom ljubavlju, kako je rekla, diše svaka strana ove knjige.
"S one bande njihove i naše gore, sa obje bande naših gora. Možda je najveći dar ove knjige što nas je prenula iz lažnog potrošačkog sjaja, iz one svakodnevnice o ljepoti življenja, a istina je tamo u vrletima i dračama, iza starih drvenih škura, u životu Velike, Milice, Jovanke, Bose“, objašnjava Vujović.
Lalović je roman napisala koristeći se narodnim jezikom Paštrovića i Crmnice, jezikom kojim se služila njena baka i kako navodi autorka, tu sigurno ima puno propusta, ali ona tako čuje taj jezik.
Ona je objasnila otkud specifičan naslov romana.
„Svako od nas ima svoju goru. Do dugo sam vjerovala da čovjek mora da se odrekne jedne strane, da bi pretekao. Onda me život naučio da ne treba da se odreknem nijedne, nego da prihvatim i jednu i drugu bandu, jer ako nemamo jednu i drugu stranu onda nema gore“, objasnila je Lalović, predstavljajući sebe kao “rođenu Paštrovku, a po majci Crmničanku”.
Odlomke iz knjige čitao je Mihailo Perošević, koji je bio i moderator. Za muzičku pratnju na klaviru je bila zadužena Sara Stamatović.
Rođena u Buljarici, Jasenka Lalović je osnovnu školu završila u Petrovcu, gimnaziju u Baru, a studirala je u Beogradu na Filozofskom fakultetu. Radila je na RTS-u, a danas živi u Beogradu.
Marija Goranović
