Njegovo zapažanje prenosimo u cjelosti
"Raskrsnica na ulici Vuka Karadžića i pješački prelaz preko koga u to doba đeca prelaze kad se vraćaju iz jedne, i kreću u drugu školsku smjenu u školu “Mileva Lajović – Lalatović”… Na raskrsnici policajac – saobraćajac…
Zastao sam i gledam… Kolone vozila u oba smjera. Saobraćajac svako malo izlazi na pješački, zaustavlja vozila koja se inače kreću u oba smjera u dvije kolone u obje trake (iako to nije baš po propisu, jer je kolovoz podijeljen samo jednom linijom)…
Vozači se ne gicaju, nema nikakve vriske čak i od onih koji možda i ne znaju zbog čega je zastoj…Đeca prelaze pješački, sasvim relaksirano… Nema sirena, nema negodovanja, a policajac bez ikakve tenzije propusti nekoliko vozila pa grupu pješaka, i tako naizmjenično… I sve je to trajalo petnaestak minuta… …
A sjetih se, zato ovo i pišem, Podgorice… Proveo sam vasi radni vijek tamo, a posebno potonjih petnaestak godina, nije bilo dana da ne prisustvujem psovanju, čak i izlasku iz auta nekih vozača kojima je preči bio odlazak u kafić (a da ne zakasne, čoče,) no da propuste preko pješačkog onog ko na pješačkom ima pravo prvenstva, pa vala nek je i crveno za pješaka!
Pojma nemam ko je policajac. Čovjek je jednostavno profesionalno obavljao posao.
Đeca – đaci, bez ikakve graje, pometnje ili “sampasa” pratili su znakove policajca i bezbjedno prolazili pješački…
U tom trenutku bilo mi je jednostavno drago što Nikšić funkcioniše na način dostojan svakog normalnog grada. Volim i Podgoricu, ali eto, samo da se zna da u Crnoj Gori ima jedan grad koji možda može da bude model kako da se život bez tenzija i sasvim lijepo odvija u njemu… Moj Nikšić"
