Da, komunikacija je neophodna. I komunikacija je korisna.
Susreti, razgovori, prepiske – sve nas to povezuje sa okolnim svijetom. Međutim, višak komunikacije nije ništa manje opasan, od njenog potpunog odsustva.
Svaki kontakt zahtijeva od nas emocionalno trošenje. Sa bliskim ljudima komuniciramo bez napetosti – onakvi, kakvi jesmo.
Ljudi koji su nam bliski, upoznati su sa našim životom, našim karakterom, našim navikama.
Sa stranim ljudima, čak i dobrim, treba činiti napor. Trošiti energiju komunicirajući. Biti u formi, govoriti pravilno i učtivo, pratiti intonaciju, slušati sagovornika i biti strpljiv. I svaki kontakt oduzima snagu i energiju. Stalno zvoneći telefon i alarm mogu izazvati depresiju.
Posjeta događaja, koji nijesu ni od kakve koristi, dugi razgovori “ni o čemu” ili o tome za šta je druga osoba zainteresovana, prepiska “iz pristojnosti” – i na kraju dana osjećate strašan zamor. Čak i ako niste radili, samo komunicirali.
A onda hroničnan zamor prelazi u hroničan umor. To je intoksikacija komunikacijom, trovanje. A smanjivanje kontakata može spriječiti takvu tužnu situaciju.
Ne treba bez radosti i potrebe podržavati puste razgovore ili slušati duge ispovijesti. Ići na sastanak koji vam lično ne donosi ni korist, ni zadovoljstvo – a da ne odete neprijatno vam je.
Smanjenje nepotrebnih kontakata može vrlo brzo vratiti energiju. I očigledno će vam biti ko se vama “hranio” – naime ti ljudi će ispoljiti neobičnu želju da se vrati sve “kako je bilo”, izvade vas iz usamljenosti. Počeće bombardovanje porukama i pozivima sa zahtjevanjem pažnje. Ove kontakte treba prve smanjiti…
I treba malo duže boraviti sa bliskim ljudima ili čak sami, da biste povratili snagu i balans.
Izvor: BebaMur
