Nije Striković rekorder, ima njegovih sugrađana koji su krv dala 100 i više puta, ali se on izdvaja po tome što je čitava njegova porodica, djeca i braća, pokazala tu vrstu humanosti.
"Ne dajemo krv da bismo se isticali, ne očekujemo ni da nam iko zahvali, ali jeste neobično iz jedne porodice da ima toliko dobrovoljnih davalaca", kaže Striković za Pobjedu.
Krv je dao zvanično 75 puta ali, dodaje, ima mnogo davanja koja nijesu evidentirana. U knjižice Radojica - Šole, Ratko, Vladimir, Blagoje i Mirko, imaju upisano da su dobrovoljno, i to za nepoznatoga, krv dali više od 200 puta. Ako se zna da svako davanje može spasiti nekoliko života, onda je jasno koliko je veliko Strikovića srce. Ostali su vjerni Željezarinom klubu.
"Teško se sva braća iskupe da zajedno daju krv, jedan živi u Bosni, jedan u Novom Sadu..., ali četvorica nas smo radili, makar po nekoliko godina, u Željezari i ostali smo vjerni tom Klubu dobrovoljnih davalaca krvi, nekadašenjem, iako je u međuvremeno osnovan i Tosčelikov. Istina, bili smo na akcijama i po Srbiji, Bosni, svuda... I, svako u familiji, kako stasava, pridružuje se porodici dobrovoljnih davalaca krvi. Moje kćerke Ljiljana i Gordana već su davale krv i bile najmlađe u transfuziji, dogodine će i sin, pa će nas Strikovića, iz jedne kuće, biti osmoro humanista", kaže Striković.
Zadovoljan je što se situacija u oblasti dobrovoljnog davalaštva mijenja.
"Vidim da se u posljednje vrijeme više pažnje posvećuje edukaciji, da sve više ljudi shvata koliko je važno biti dobrovoljni davalac krvi i to je dobro, ali mi smo na vrijeme sve to shvatili i ne kajemo se", priča Striković.
Željezarin penzioner u Ozrinićima kraj Nikšića u slobodno vrijeme piše poeziju, bavi se duborezom i peče rakiju od voća sa starevine u šavničkoj Bijeloj.
I Radojičina kćerka Gordana kaže da je jedva čekala da prvi put dobrovoljno da krv. Objašnjava da se osjeća zadovoljno kad zna da je nekome pomogla i nastaviće da širi ovu plemenitu ideju.
"Je li to jedan od braće Strikovića?"
Mnogo je anegdota koje se u kući Strikovića mogu čuti, a vezane su za dobrovoljno davalaštvo. Kaže Radojica da se dešavalo i da ih neko nepoznat pozove telefonom i pita je „Je li to jedan od braće Strikovića?“, pa onda, ne izvinjavajući se mnogo, kaže da treba da dođu u transfuziju i daju krv.
"Priznajem, jednom sam rekao „nijesmo mi samoposluga“. Najrađe krv dajemo kada se organizuju akcije, dajemo je za nepoznatoga, znamo da nekome mnogo znači i ne tražimo nikakvu zahvalnost. Tako smo najzadovoljniji", skromno će Radojica Striković.
Izvor: Pobjeda
