Još devedesetih je počela da izrađuje torbe od jute i kože, ali zbog posla nije imala vremena da se tome više posveti.
„Od malena imam veliko interesovanje za izradu odjevnih i upotrebnih predmeta. Vještinu sam stekla uz majku, koja je pored istorije i geografije, u školi predavala i domaćinstvo. Ona me je naučila da pletem i heklam, a kasnije i da šijem. Kasnije sam šila kostime za folklorno-ritmičku sekciju u školi, u kojoj sam radila kao učiteljica. Šila sam svojoj djeci, prijateljicama, sebi i to se nastavilo do danas“, prisjeća se svestrana Valentina.
Za ovaj hobi kaže da je oduvijek zanimao, te da njegove početke vezuje za izradu torbi i ruksaka, jer, kako kaže, pored toga što su neizostavni dio odijevanja, takođe predstavljaju lijep i koristan modni detalj.
„Pokrenula me je potreba da se kreativno izrazim i da napravim stvari koje su unikatne i upotrebljive. Lijep je osjećaj kada svoj ručni rad vidim u gradu na nekoj djevojci ili ženi, ili iz nekog drugog grada mi stigne poruka sa slikom mog ruksaka. A nose se odavde do Beograda i Finske. Od nedavno, pored torbi i ruksaka pravim futrolice za telefone i naočare, kao i nesesere za šminku“, nabraja ona šta se to nalazi u njenoj ponudi.
Za izradu ovih unikatnih torbi osim vremena, potrebni su i različiti materijali, a Valentina vodi računa da budu različiti i što kvalitetniji.
„Najčešće koristim eko-kožu, kožu, meblo stofove, teksas, čipku, gajtane, ukrasne trake, gotove i ručno pravljene aplikacije i sve one materijale koji mi trenutno dodju pod ruku, a za koje imam ideju kako da ih iskoristim. Ponekad oslikavam akrilikom motive na eko-koži, prosto da ne zapostavim svoju sklonost i talenat ka likovnom izražavanju“, objašnjava ona. Sve to doprinosi da među njenim kupcima ima žena različite životne dobi. Tako zrelije žene više kupuju tašne i torbe od kože i eko-kože, dok djevojke i djevojčice traže ruksake od teksasa i meblo stofove.
Valentina najčešće stvara modele po svojim idejama. I kada radi po narudžbi, kaže, svakom modelu ipak da lični pečat. Put do kupaca lako nalazi, najčešće putem Facebooka gdje reklamira svoje kreacije i tako ih najčešće proda. Pored toga, izlaže i na sajmovima koje vidi kao dobru priliku za promociju rada, druženje sa kreativnim ljudima i ostvarivanje novih kontakata i poslovnih ideja.
Sve to, ipak, nije dovoljno za pristojnu zaradu.
„U Nikšiću se od toga ne može zaraditi, jer je ekonomska situacija takva da ljudi rijetko izdvajaju novac za stvari koje nisu neophodne. Zato se trudim da se za moj rad čuje i sazna van Niksića i Crne Gore. Zbog te situacije, trudim se da cijene mojih proizvoda budu što prihvatljivije, ali u skladu sa uloženim radom i materijalom“, iskrena je ona dodajući da uskoro planira da, sa timom grafičkih dizajnera, osmisli logo i više promoviše svoje rukotvorine u nadi da će one naći put do ljudi koji cijene originalnost i kreativnost.
