Centralna manifestacija održana je kod spomenika strijeljanim rodoljubima pod Trebjesom, a Jasmina Nikčević, članica predsjedništva UBNOR i antifašista Nikšić je održala govor.
“Antifašizam je bio i vezivna nit kroz decenije trajanja bivše nam velike zajedničke države Jugoslavije. A onda poslije tragičnih devedesetih i raspada zemlje, poslije tih tegobnih i mučnih godina, u obnovljenoj nezavisnoj Crnoj Gori 2006. godine antifašizam je bio zvanična politika naše države, za razliku od mnogih država regiona. I s pravom smo se ponosili takvom crnogorskom državnom politikom, takvim njegovanjem kulture sjećanja na junake i stradalnike oslobodilačke borbe, takvom antifašističkom odrednicom i poveznicom na našem modernom evropskom putu. Antifašizam nije samo ideologija, nego predstavlja čitav skup univerzalnih vrijednosti, koje se, kao čestitost, etičnost, altruizam, sklonost ka dobru i otklon od zla, dobar ukus i lijepo vaspitanje ponese iz kuće", kazala je Nikčević.
Kao takva univerzalna kategorija, poručuje, antifašizam mora biti i snažan bunt protiv primitivizma i nasilja, protiv retrogradnih "nacionalističkih politika, protiv svega onoga što smo možda nekada naivno pomislili da je poraženo...”.
Kako su saopštili, u okviru programa glumac Miro Nikolić recitovao je pjesmu "Prkosne strofe" Radovana Zogovića. Oproštajna pisma revolucionara Ratka Žarića drugovima i dr Zore Ilić Obradović, kćerki Ljolji pred strijeljanje, pročitale su Anastasija Šurbatović i Branka Zajović.
Ispred UBNOR-a i antifašista Nikšića manifestaciju je pozdravio predsjednik Slobodan Mirjačić.
O Joki Baletić je govorila Lucija Perović.
“Joka je presudu na smrt primila osmjehom, koji je prkosio neprijatelju. Joku su prepoznavali po tome što je bila uvijek vedra, nasmijana, bliska sa svima i hrabra. Njen ponos je bio jači od smrti. Došao je i taj dan 9. maj 1942.godine. Izvedoše Joku neprijatelji, ona je svoje svezane ruke podizala u vis i stisnutim pesnicama klicala slobodi, onako kako joj je i priličilo. Nije dozvolila dželatu da joj stavi omču oko vrata, već ga je odgurnula govoreći ,, Ja cu sama!“. Kada su je pitali za posljednju želju, odgovorila je: ,, Ona je poznata mojim drugovima. Čućete je kada je budu izvršavali!“”, kazala je, između ostalog, Lucija Perović.
Anastasija Šurbatović govoreći o Ljubu Čupiću kazala je da je on strijeljan 1942. godine - "strijeljan, ali nikad ubijen".
"Njegovom osmijehu divile su se i diviće se generacije i generacije. Ljubova fotografija ne predstavlja samo simbol antifašističkog otpora, već simbol herojstva u opštem smislu. I danas, Ljubovo ime svakoga od nas podstiče na prkos i otpor. Danas kada se pokušavaju ugroziti temelji na kojima počiva naš grad. Danas kada se pokušavaju zatrijeti imena onih koji su svoje živote nesebično dali da bi mi sada živjeliu slobodarskoj Crnoj Gori udobnim životom.
Ljubo mora da bude uzor i primjer svim sadašnjim i budućim generacijama, da pred njegovom statuom s ponosom i poštovanjem stoje, sa strahom i strepnjom, jer je on heroj koji je smrt sa osmijehom na licu gledao u oči”, kazala je Šurbatović.
