"Kada sam se zaposlio u školi u svom selu septembra 1964. godine čuveni prosvjetni inspektor Rade Delibašić mi je kazao da je zaista teško raditi među svojim ljudima. I danas da ponovo počinjem opet bih izabrao svoje selo, svoje ljude samo treba biti realan i pravičan i nikada nećete biti u problemu", kaže stari učitelj.
Kada se govori o školi i uspjehu naših đaka često se pominje da se ocjene "poklanjaju", a nekada nije bilo tako, priča Radović.
"Učitelj je i tada i sada zamjenjivao roditelja. Učitelj treba sa đacima da postupa kao sa svojom djecom i svaka poklonjena ocjena je zloupotreba i tako se uništava učenik. Treba se potruditi i pronaći metode da se svakom djetetu priđe kako bi dalo najviše u nastavi", naglašava Radović koji je i svojoj djeci držao nastavu i, kako kaže, bio strožiji jer ako dijete ne poštuje starijega nema tu ni roditelja niti učitelja.
Nekada je u seoskim školama bila tabla, kreda i računaljka, a po petoro djece je bilo u klupi.
"Roditelji nijesu mogli da nabave udžbenike, sveske i drugi pribor i bivalo je da učitelj putuje do Nikšića da kupi pribor koji su roditelji kasnije plaćali", kaže Radović.
U tim godinama nije bilo ni puta ni struje u Borkovićima koja je stigla tek 1981. godine.
Radović je otišao u penziju 2007. godine i tada je registrovao poljoprivredno domaćinstvo jer, kako kaže, mora se raditi.
Radović je za četrdeset pet godina rada izveo blizu pet stotina učenika. U Borkovićima je nekada bilo šezdeset i pet porodica u kojima je bilo i po sedmoro djece, a danas je u selu tridesetak neoženjenih momaka.
Prva plata
Stari učitelj ne zaboravlja ni prvu platu koju je zaradio u školi.
"Za septembar 1964. godine zaradio sam tridesetjednu hiljadu i šestotina dinara. Za tu platu sam kupio vola od četiristotine kilograma mesa i preostalo mi je da kupim stotinu kilograma brašna. Društvo mora da cijeni učitelja", kaže Radović.
