Na početku razgovora, osvrnuo se na to kako je dobio produženi odmor.
"Bile su nam ostale tri utakmice do kraja sezone, trebalo je da odmaramo do 13 jula, ali nam je trener rekao svaka pobjeda je dan duže odmora, dobili smo Flensburga u gostima, tu kažemo može i dva dana duže, zatim pobijedimo Mindena kući, tu je jedan dan bio, na kraju pobijedimo i Štutgart, to je bio meč za Evropu, pa je i on donio dva dana i tako sa 13. jula dođemo do 18. jula" kazao je Vujović.
Osvrnuo se na same početke i na to kako se odlučio za rukomet.
"Talentovan sam, čak na nekim prvim treninzima sam uspio da šutnem kao neko ko trenira dugo godina, mada sve to zavisi od rada i treninga, tek kada sam došao u seniorsku ekipu vidio sam koliko je stvarno teško šutirati sa deset metara, kada te golman navlači, kada vidi koji ti je omiljeni šut, pa te sačeka. Još kao dijete igrao sam svaki mogući sport, od fudbala, košarke, tenisa, stonog tenisa, mislim da je to dosta meni značilo u vrhunskom sportu. Sa nekih 15 godina sam počeo da treniram rukomet, sam sam otišao na trening, prije toga sam trenirao džudo, to mi je dosadilo, jer nije bilo lopte, nakon toga sam odlučio da igram rukomet, probao, svidjelo mi se i tako je sve počelo.
Vujović je karijeru počeo u ekipi Sutjeske iz Nikšića, a prvi transfer bio je u tim Kielcea iz Poljske, a trenutno je član Hanovera koji se takmiči u Njemačkoj Bundesligi.
"Ja nisam iskreno znao za taj klub, znao sam da je Poljska u pitanju, kada sam otišao tamo, znao sam možda pet igrača, jer nisam stvarno pratio rukomet, jer svakom djetetu je fudbal uvijek najvažniji i košarka, znao sam Čupića, Šmala, Beleckog. Nije bilo lako, u početku, kao svaki tinejdžer, želiš da odeš od kuće, da živiš sam, ali tek onda kda odeš vidiš koliko je to sve teško, ali su moji uvijek dolazili kod mene i tako da mi je to mnogo značilo, ali mi je nedostajalo sve ono što jedan tinejdžer treba da prođe. Nisu oni toliko ni bili sigurni da ću ja tu nešto veliko napraviti, oni su mene doveli dvije godine, đe sam ja vidio da ne znam da igram taj sport, mislio sam da se prebacim na drugi sport, jer je to ogromna razlika, drugačije se pristupa svemu, jer je tu svaki detalj bitan, zato sam i bio pogubljen kad sam došao. Nakon te dvije godine poslali su me da me probaju, da igram u Celju, gdje sam odigrao dobro, njima se to dopalo i onda sam se vratio u Poljsku. Mislim da je Celje jedan od najboljih klubova za mladog igrača", istakao je Vujović.
Vujović godinama igra na visokom nivou, ali kako kaže ne razmišlja o tome.
"Ni sad nisam svjestan toga, ne razmišljam o tome, trudim se da ne rangiram sebe da li sam u eliti ili nisam, volim da igram rukomet, pa i svaki sport, radim ono što mi se radi u trenutku, volim da pobijedim, ne zavisi sve od mene, rukomet je timski sport. Igranje na visokom nivou mnogo zavisi od analiza i taktičkih detalja, jer je meni bilo preteško igarti Ligu šampiona, jer je teško stvarno dati gol.
Rukomet je jedan od najgrubljih sportova, koji zahtjeva dosta energije, ali u svemu tome mnogo znače i fiziterapeuti i maseri.
"Svaki igrač poslije utakmice osjeća bolove i umor, zato su tu i fizioterapeuti, maseri, koji stvarno mnogo znače, bez njih malo ko bi mogao da igra preko tridesete godine. Dokle god budem osjećao da mogu da dam maksimum, igraću, čim ne budem mogao da pružam vrhunske partije, završiću karijeru"
Kaže da je velika razlika igrati za klub i reprezentaciju.
"Mogu da kažem da ne osjećam toliki pritisak kad igram za klub, ali za reprezentaciju, pogotovo kući, osjećam i tremu i pritisak, jednostavno znaš da svi navijaju za tebe, ali šta ako izgubimo, to mi stvara pritisak, ne zato što nisam siguran oćemo li dobiti, već znaš da cijela država očekuje trijumf", zaključio je Vujović.
