U osojnoj strani sakrio se tanki sloj snijega, koji se presijavao na suncu kao dijamantski prah, dok mi sporo, taman kao nekad Ćiro, uđosmo u selo Balosave.
Kroz kamenjare , šumu i šikaru , crvenili su se krovovi kuća grupisanih u takozvane urbane cjeline. Prvo skretanje nas dovede do jedne rukoveti kućeraka sa čijih krovova su se topili snijegovi i kapali u ritmu. Iz ostave, pripojene jednoj lijepo renoviranoj staroj kući, strugnuše dvije mačke, no na kući sva vrata bjehu zaključana.
Spustismo se do Markovog dola u kome su odmarali mrtvi kraj crkve Svetog Petra Cetinjskog, sagrađene 1905.godine. Grobovi se prostirahu oko nje, dok se ona izdvojila na blagom uzvišenju, opasana krugom u kojem su se sa lijeve i desne strane izvadvajala na počasnim mjestima dva kamena stara groba. Saznasmo da je jedan od njih radio čuveni Pero Zečević sa ocem, u vrijeme dok je još uvijek pekao zanat obrade kamena, koji je u njegovim rukama postajao pravo umjetničko, a ne zanatsko djelo. U njemu počiva Novica Barišin Andrijašević, koji se smatrao najboljim čo’jekom među bratstvom. Sa prednje strane crkve sahranjuju se Andijaševići, jedino bratstvo u Balosavama, dok sa zadnje ima grobova Bulajića, Miljanića, kao i Dakovića, Vujačića i Kovačevića iz Riječana i Maočića.
Našu pažnju privuče ogromna stijena u blizini koja je ličila na čudesnu kamenu barku i izdvajala se visinom i gracioznošću nad sitim kamenjarem.
Ne saznasmo kuda je zaplovio taj brod. Od nje pratismo stopicu, u koju su se urezali papci, sve do drvene ljese gdje izbismo do druge grupice kuća. Sve je govorilo da u jednoj od njih neko živi, a ne da se samo obilazi, ali domaćina nije bilo kod kuće.
Probijale smo se do sledećih kuća koje vidjesmo u daljini kroz kamenjar, red blata, red snijega, kao dva ratna druga. Kada bi slikar naslikao zimski pejzaž Balosava, ne bi koristio mnogo boja, ali bi dosta njihovih nijansi. Sivu za kamen, malo kafene za drvo i blato i da ne štedi na plavoj za plavetnilo, koje se razapelo između Jargiča i Biokovog vrha, kao plava košulja na štriku.
Prođosmo kraj još jedne grupice usamljenih kuća čiji su se zidovi suzili od vlage ili tuge za ljudima kojih tu više nema. Ugledasmo šporet bosanac i stari kotao, koji su već odavno penzionisani i obrasli u kupinjaku kraj jedne štale. Nigdje ljudske glave, čobanina, niti prolaznika.
Kada skoro izgubismo svaku nadu, ugledasmo konja za kojeg kasnije saznasmo da se zove Brnjaš.Obradovasmo mu se skoro kao čeljadetu jer to bješe znak da tu neko živi. Izađe domaćin, Radomir Andrijašević, koji nas pozva da svratimo kod njegovog brata od strica, čuvenog umjetnika Krsta Andrijaševića, na mali razgovor o selu. Radomir tu stalno živi, dok Krsto dolazi ponekad da obiđe ogromnu porodičnu kuću sa dva ulaza, pod jednim krovom, sagrađenu daleke 1882.godine. Pod tim krovom je nekada živjelo davdeset jedno čeljade, a danas sam Radomir.
Radomir je neženja, duge brade i vedrog duha. Kada ga pitasmo kako se živi u selu, nakon što je zagladio bradu i ispio malo rakije, reče: ,, Lijepo! Ima nas četvorica neženja u selu. Naloži se vatra, skuva se ručak i igramo karte. Kad jedan ne može, nema karata jer fali četvrti za fircika.’’ Pored karata bave se i branjem drva, pa stoga pored Brnjaša imaju još dva konja Miška i Putalja, ali njima već neko vrijeme fali četvrti za fircika.
,,Selo je dobilo ime po nekom knezu Balosavu koji je poginuo tu negđe u selu.’’, nesigurno će Radomir pozivajući Krsta da pripomogne sa pričom.” Nekada je bilo 27 domaćinstava u kojima je živjelo 185 Andrijaševića, a danas brojka pala na 20. Veliko selo, ali kuće raštrkane. Vode nema niđe nego sa nebesa. Put loš, pun lokvi. U školu se išlo na Viluse i u Riječane. Kad je Radomir išao u školu ’81. godine, bilo ih je 17 iz sela da zajedno kreću, a sada samo troje djece, svi iz jedne kuće.”
Odosmo Ćirovom prugom iz Balosva, kao što su mnogi tim putem otišli i ostavili njive da zarastaju kao krvave rane. ,, Crni zabrani i doline, torovi i kuća, žive dušom predaka. Svi su oni ralom orali bregove, vukli preko livada crne brazde i davali tu golemu muku u nasledstvo koljenima, Bog zna ko je tu prvi bacio sjeme, ali oni su molili da usjevi budu sreća njihova, da ih naše njive održe, molili da bi mi postojali. Samohrana je dolina duša samotna, ona je radost seljakova, ona je nasledstvo njegovog poroda, crna šaka zemlje baca se sa koljena na koljeno, ona je naša starina i naša prošlost. Da je samohranu ostavi, njega bi proklele crne brazde i kamenje, stari orah ispred kuće i usamljena crkva za planinom.’’
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
