Odmahani su skoro svi rastanci, otkotrljani mnogi koferi i kovčezi, ostali su samo rijetki da čuvaju selo Daboviće od zaborava. Ostali su da broje čemprese i poskoke i da pjevuše kraj izvora: ,,Teci, teci vodo živa, da napojiš srce moje...''
Daboviće otkrismo jednog toplog decembarskog dana, kada krenusmo od Glave Zete visoko u brda. Uzani seoski put vijugaše naviše, mameći da otkrijemo šta se krije iza sledeće okuke. Izbismo na čistinu odakle se širio pogled na kamena prostranstva, obavijena oblakom dima, koji je mirno plovio Zetskom dolinom.
Ovo selo je granica između Pješivaca i Bjelopavlića, dva zakrvavljena plemena, čije je sukobe pomirio Sveti Petar Cetinjski na jednom kamenu, Podostroškom. Mnogo godina kasnije u selu su održavani Susreti na kamenu Podostroškom, kulturna manifestacija, koju je, kao što to obično biva, organizovao i iznosio jedan čovjek, pokojni profesor Brano Milatović.
Naime, u selu je za vrijeme Tita izgrađen spomen dom, a gdje je Tito gradio tu je i sadio. Tako je tom prilikom posađeno 88 čempresa.
Nakon izgradnje doma, na jednoj strani je postavljena tabla sa imenima Milatovića i Marušića, palih u dva svjetska rata, dok je u domu smještena bogata biblioteka i kino-projektor. Kako su u ovom kraju ljeta posebno vrela, od krova spomen doma napravljena je ljetnja pozornica, dok je preko puta njega sagrađen amfiteatar nad kojim su se nadvijale krošnje tri hrasta. Pod tim hrastovima su publiku odvodili u neke druge svjetove imena kao što su: Petar Kralj, Ružica Sokić, Miloš Žutić, Petar Ejdus i mnogi drugi. Odjekivao je tada zvonki smijeh, ritam pljeskova, zvižduci, satkale se nezaboravne uspomene u tim vrelim noćima pod hrastovima.
A onda je jednoga dana umro tvorac i zamrla kultura. Mahovina je tapacirala amfiteatar, bršljan je obavio spomen dom, hrastovi posječeni, jedino su ostali divlji narovi na granama, kao da željno čekaju predstavu da otpočne. U tom čekanju su raspukli. Igraju samo sjene.
Po neka razvaljena stolica kraj izvora se prisjeća tih vremena. Izgleda kao da su prošli vjekovi otkada je nevidljiva zavjesa spuštena, a ne svega 20 godina. A tamo gdje se čovjek povuče, priroda osvaja i vraća na svoje. Jedino nepromjenjivo u toj slici, kraj spomen doma je izvor, koji vjekovima veselo žubori. Postoji predanje da je jedan čobanin čuvao jarca, koji mu se najednom izgubio. Kada ga je pronašao, bijaše mu mokra brada, prateći ga, pronađe izvor. Za ovaj suvi i bezvodni kraj to otkriće bješe ravno pronalasku zakopanog blaga. Nazvaše ga Živa voda. Nikada još nije presušio, ni u vrijeme suša i ljetnje žege. Zato ova voda posebno okrepljuje kada upeče Božja zvijezda.
Zatekosmo jednog simpatičnog gospodina, koji je krivudavo išao sa bidonom, ka izvoru. Nakon što se napio žestoke vodice, pođe po živu vodicu. Predstavi nam se kao „Milatović, pa Milutin“. Seoski veseljak nam pokaza sve znamenitosti Dabovića, svaku kuću, dvorište, kulu Milatovića, njegov limun, a onda nas povede turu kroz groblje sa posebnim osvrtom na njegovu vječnu kuću kraj koje je zasadio jorgovan. Lijepo je to mjesto za vječni počinak, koje krasi crkva iz 1900. godine sa izdvojenim zvonikom i starim kamenim grobovima koji su srasli sa bršljanom, dok se u daljini širi veličanstven pogled.
Nakon obilazaka, naš veseli domaćin nam je, dok je pekao kafu, razriješio misteriju zašto selo zovu Dabovići, kada u njemu nema toga prezimena. Milutin tvrdi da je zato što su se doselili iz Dabovića kraj Herceg Novog. U selu se nađoše Milat i Maruša, koji se zaljubiše i stvoriše Milatoviće i Marušiće. U zlatnom periodu sela bilo je između 50 i 60 čeljadi, dok danas zimuje još petoro, uz Milutina zvanog Mića. Ljeti dođu mnogi u svoj zavičaj, pa se okupe oko Žive vode uz gitaru, pivo i roštilj, kao što se nekada okupljaše prije polaska u ratove uz badanj, vina i pecivo.
Zime su blage i tople u Podostroškom kraju. Mnoge visibabe tog sunčanog dana stidljivo provirivahu iz zemlje u nadi da je stiglo proljeće. A da li će ono ikada stići u selo Daboviće? Odosmo sa ubjeđenjem da će opet procvati zemlja praotaca i da će ostroško čudo zahvatiti i prostranstvo ispod čuvenog manastira.
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
