Dobra sela povezana su dobrim putem sa glavnom džadom, ali nijesu se pružila neposredno uz nju, već svoje livade, šume i oku neobuhvatni pogled, čuvaju samo za namjernike. Nas dvije, vječiti namjernici i radoznalci, lagano proklizismo selom, upijajući zelenilo, vrelinom još nedohvaćenog lišća, igrajući u mašti fudbal na livadama ispruganim kosačicama i zagledajući gdje ima najljepšeg kantariona.
Stigosmo do jednog brdašceta čiji vrh kao da je neka vješta džinovska ruka ogradila betonskom ogradom, kao nekom tijarom, a onda pobola kamene i mermerne spomenike ispod kojih mirno počivaju kosti Dobroseljana jer su konačno tu u vječnosti svoji na svome. Crkva nije tu, već u gradiću Šavniku jer se seoska teritorija nekada pružala čak do tamo, a crkve se uvijek prave na kraju sela na umnim mjestima.
Ne nastavismo dalje putem koji zavijaše oko groblja, pa put Kosorića, već se lagano uputismo pješke nazad u selo. Prolazismo pored kamenih kula kakvih nema nigdje kao u ovim krajevima, a koje nikada ne prestaju da zadivljuju, ma koliko ih dugo posmatali.
Dok su se jedne poperile uz put, hvaleći se svojim masivnim drvenim vratima i ljupkošću heklanih pristaklica, druge se bjehu napola skrile u šumarcima i još nepokošenim livadama. Jedna takva kula čekaše otvorenih vrata i jednako gostoljubivo zvane i nezvane goste. Dočekaše nas Dragutin Jakić i njegova gospođa Saveta.
Ljetnja jara ne bješe prodrla među debele kamene zidove, pa se prijatno, uz sok i lubenicu, isćakulasmo sa Jakićima. Dragutina skoro da ništa i nemoradosmo pitati jer on rado poče priču o svom selu čim ču zbog čega smo došle.
Prošla su Dobra sela kroz decenije promjena, ratova, raseljavanja,modernizacija... Krvavo platiše svoj danak u poslednjem svjetskom ratu kada ih dvadeset sedmoro strijeljahu za kaznu što ubiše Italijana Salvatorea, komandanta u Šavniku. Tada Italijani popališe selo, a dokusuriše ga ustaše. Ipak, duh selu ne ubiše i ono se obnovi zajedničkim snagama i radnim akcijama. Neki odoše u kolonizaciju iz koje se ipak pojedini vratiše željni svoga sela, svoga neba..., a oni koji ostaše svi skoro postaše oficiri ili rukovodioci.
Selo se nekada moglo podičiti sa skoro 50 dimova i kućama punim čeljadi. Imali su i zadrugu, dom. Prisjeti se vremena kada je poslije rata škola bila smještena u kući Čupića i pisalo se na kamenim tablama grafitnim ulošcima od baterija koji su se čuvali k'o oči u glavi.
Nije se selo samo raseljavalo zbog kolonizacije i industrijalizacije okolnih gradova, zato što neki trajno pređose u katun na Mljetičku jer su im tamo bili bliži voda, drva i pašnjaci, koji su mogli prehraniti silnu dobroseosku stoku. Nije to bio katun na koji se išlo samo ljeti, već se stalno išlo i dolazilo, zimi skijama ili na krpljama.
Smjestili su Dobroseljani katun nedaleko od svog sela u granice sela Mljetička, odmah iza spomenika, podignutog u znak sjećanja na pogibiju Smail-age Čengića. Spojili su vješto period ratovanja sa Turcima sa periodom mira u bivšoj Jugoslaviji jer se u blizini spomenika nalazi Titov park. Milovan Jakić još uvijek vodi računa o 88 stabala bora, smrče i jele. Reče da su jele zasađene u čast Jovanke Broz.
Milovan bješe izdigao sa svojom suprugom Savkom i snahom Radušom na katun za koji je i kralj Nikola govorio da je najljepši, ali samo tri mjeseca u godini. Od prije neku godinu više niko tamo ne zimuje, mada tri kuće ostanu sve do snijega, koji zna da napada i više od dva metra.
Rashladi nas vjetrić, koji nikada ne prestaje pirkati na 1400 m.n.v. Razigra visoke vlati trave i lišće drveća oko „vikendi“, koja skoro svaka oživi nedjeljom. Sjate se ljudi iz Šavnika, Nikšića, Vrbasa, Beograda... Pričaše Milovan o ne tako davnom vremenu kada je tuda bio glavni put za Žabljak. Novi put ih je skroz zaobišao. Nekada je bila kafana puna ljudi, dolazile su ekskurzije, strani turisti kampovali oko vikendica i ručavali zajedno sa seljanima... Zimi je sve odlijegalo od dječije cike, dok su se prevozili žičarom do vrha brda i hitro slijetali niz padinu. Prije nekih pet godina neko je svu raščerupao i ponio sve što se moglo odnijeti. Ostala je samo gola osnova, koja tužno uporno gleda u vrh brda, čekajući malenog skijaša da mu poleti u susret.
Izađe mjesec žut na pejzažu gdje međe ne postoje. Žut poput svježe nabranog kantariona. Upališe se svijetla u Dobrim selima, koja treperahu kao svici u noći. Bješe nam dobro u Dobrim selima, među dobrim ljudima, koje život može povesti na sve strane svijeta, ali nikada neće dozvoliti da se na prozorima starih kula zakači paučina umjesto pristaklica.
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
