Jednoga dana, upravo iz toga neba, kojem je rado pružalo svoje grane, zacrni se i puče grom pravo u njega. Ranjena jela ostade krnja. Malo po malo, po njoj se poče i čitav kraj oko nje nazivati Krnja Jela.
Povede nas tanka siva nit asfalta u predio koji je izgledao poput neke tapiserije. Kao da su se spretne ruke neke umjetnice poigravale bojama konaca i šarale šume po svom nahođenju. Stapahu se nijanse zelene, žute, crvene i kafene u neopisivu paletu jesenjih boja. Iz ponekog dimnjaka rijetkih kuća izvijao se dim, pokazujući nam da se približavamo planini.
Dočeka nas znak na kome pisaše Krnja Jela, ali mi zagledane u igru boja umalo da ne primijetismo uzani put, koji se odvajao od glavne ceste. Jednostavni drveni znak pokazivaše da se tuda ide ka crkvi. Sa naše desne strane ostade maleno groblje sa novom kapelom u kojem se ravnopravno miješahu krstovi i petokrake.
Uspinjasmo se kroz guste spletove bukvi, borova,lijeski i šipuraka ka planini i onome mjestu na kojem nekada bješe usamljena jela. Na rijetkim proplancima pored puta, šćućurile su se bijele kule. Ni ove zime niko neće zanoćiti u njima, ali vidjelo se da tek bjehu ispratile one koji do duboko u jesen dolaze da okrijepe dušu i tijelo na očevini.
Iznenada izbismo iz šume na beskrajne livade, prošivene ukrasima od gomilica kamenja i ponekim krovom koliba. Oblaci i magla bjehu se zakačili o moćne vrhove Sinjajevine ne dopuštajući nam da pogledom dokučimo njezine visine.
Prizor koji izaziva divljenje i strahopoštovanje prema svemoćnoj planini. Na istom mjestu gdje je nekada samovala okrnjena jela, sada se ka nebu pruža krst sa uske i visoke crkve, posvećene slavi cijele Krnje Jele, svetom Arhiđakonu Stefanu. Neobična crkva kao da je izgrađena od tog istog kamena, koji se pruža okolnim pašnjacima. Vječni mir počivših u groblju ne remete ni zvijuk vjetra, niti sve rjeđi zvuk čaktara na vratovima ovnova predvodnika.
Ugledasmo samo jedno stado koje ode nekuda svojim putem, dok mladi čoban Radovan Jeknić pozastade da prozbori koju sa nama. Reče da stada više skoro i da nema, a i na katun, skriven u oblacima i magli, slabo ko više izdiže.
U selu zimuje samo šest domaćina, ali ljeti se selo prene jer skoro svaka kuća oživi. Objasni nam kako da se opet spustimo do asfalta, gdje se nalazi škola i nekadašnji seoski učitelj Milija Jeknić, no mi mašismo put i dođosmo pred kuću Radovanovog oca, Marinka. Reče nam starina kako se domaćini posjećuju, iako ih je malo, osim kada snijeg zapane, pa ne može čistač svuda da dokuči jer su na skoro 1.600 m n.v. Kada zapitasmo bi li nam mogao reći nešto o istoriji sela, o nekom značajnom junaku, reče da su junaci od davnina bili i prošli, a da su sada junaci oni koji ostaju i opstaju na selu.
Zaputismo se istim putem kojim dođosmo prema školi. Ipak, ne uspjesmo odoljeti da malo ne upijemo sve ljepote sela, kraj jedne od kula koje nas očarahu na putu do crkve. Sjedjesmo u zavjetrini, zadivljeno gledajući na šume i plavkasta brda u daljini. Omami nas miris omlađene koprive, koja je pravila vijence oko kula i pomoćnih objekata. Njihovi vlasnici ne zimuju u njima, ali ih brižljivo paze i njeguju, isto onako kako su ih gradili njihovi preci.
Škola, kula nad kulama u ovom uskočkom selu, pohvali nam se novim krovom i prozorima. Učitelj Milija, koga prekinusmo u seoskim poslovima, ispriča nam da su je obnovili Krnjojelci, najviše sopstvenim novcem i snagama iz nostalgije za onim vremenom kada je u njoj bilo 60-ak đaka. Bila je konačište vojsci, koja je radila na putu, dok danas tu nađe prenoćište poneki turista. Bješe nekada u selu 60 domaćina, pa je prizemlje služilo kao dom gdje su se održale bezbrojne igranke, a zatim se otvori prodavnica. Danas u prodavnici više niko ne prodaje bombone, niti ima učenika, koji će doći sa stisnutom šakicom punom siće, da ih kupi.U učionicama još uvijek klupe i stolice, lektire koje je prelistalo ko zna koliko prstića i jedna računaljka na kojoj se računalo koliko jabuka ima Marko ako mu je mama dala dvije, a tata tri. U učiteljskom stanu u potkrovlju ko zna kada će jedan učitelj opet sastavljati kontrolne zadatke.
Duga je istorija školstva u Krnjoj Jeli. Samo četrdesetak godina nakon što su je naselile porodice iz gornje Morače postojala je škola u privatnoj kući, a 1910.godine podignuta je školska zgrada. Zamijenjena je novom 48 godina kasnije. Nosi ime Aleksandra Aga Mandića, prizrenskog studenta iz Krnje Jele, koji je nastradao '39.
Učitelj uzdahnu i reče kako je selo bilo puno kada nije bilo puteva, kada su njih sagradili, svi su tim istim putem iz sela otišli. Ipak, kako se ovaj zaseok, Rijeka, oduvijek smatrao centrom sela, tako ne fali dolaznika i prolaznika sa svih strana svijeta, koje on dočekuje i ispraća, kao što su to nekada radili njegovi stari.Stara kuća još uvijek stameno stoji, pravljena od drveta i kamena, kroz koju prođoše mnogi i u miru i u ratu, gdje se okupljalo na kartanje i igru prstena.
Ubrzo uronismo opet u raznobojnu tapiseriju uskočkog kraja, lagano napredujući niz sivu nit asfalta, koja tecijaše paralelno sa plavom trakom rijeke Tušinje, koju ovdje zovu Somina. Razoružala nas Krnja Jela svojom neokrnjenom ljepotom i tim jesenjim koloritom, koji se rasuo po njenim gorama. Slika toga pejzaža je kao razglednica koja se čuva u kutijici uspomena. Uvjerismo se toga dana da je istinita ona pjesmica koja kaže : „Od uskočkih sedam sela, najljepša je Krnja Jela“.
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
