Nego, čim dođosmo na tek zazelenjele livade i udahnusmo svjež povjetarac, koji je jurcao Velimljskim poljem, rasplinu se crta sa čela i razli se vedrina preko lica. Ni ne pružismo pošteno korak selom, a morasmo zasjesti pod orahom, koji neka domaćinska ruka zasadi desetljećima unazad i posmatrasmo široko polje, omeđeno kućama i putevima, kojima su tandrkala rijetka vozila.
Onaj isti povjetarac nježno nas ponese do crkvice, sakrivene u jednoj udolini. Hram svete Gospođe, opasan nadgrobnim spomenicima Bijelovića i Radojevića, nemušto je izgovarao svoju molitvu vjetru.
Vidješe nas radoznale ovčice, pa se kao slučajno uputiše put nas, ali kada skontaše da im baš ništa nemamo ponuditi, nastaviše dalje, a mi zastasmo sa pastirom Mađom Bijelovićem. Prijatni Mađo pokaza nam put do najveće znamenitosti sela, takozvanog rimskog ili grčkog groblja, ali i do kuće najstarijeg seljanina, Mitra Elezovića.
Prođosmo kroz pravo malo naselje koje ne izgledaše nimalo napušteno i uspesmo se do srednjovjekovnog groblja. Činilo nam se da je stotinu stećaka posijano vrhom i stranom brda i posakrivano u razgranatim lijeskama. Na ponekima se još uvijek vide ukrasi, znalački isklesani u kamenu da ga krase kroz vjekove. Bila je to još jedna prilika opet da se počine i udubi u pejzaž, koji bješe prošaran grupicama kuća i zvonicima 7 – 8 crkvi koji se mogu vidjeti sa tog proplanka.
U kući Elezovića vladao je mir, ono što najviše odgovara Mitru, vezanom za postelju nakon moždanog udara. To ga ipak ne spriječi da nam, uz pomoć supruge Slobodanke, ispriča ponešto o selu u kojem se nekada jako teško živjelo. Pogotovu u ono vrijeme kada ljudi nijesu imali nikakvih primanja. „Narod je živio omalo, ali ono što je imao sa načinom je trošio.“ Zapamtio je starina i rat, kada su razne vojske stupale selom i svima život bio na riziku. No, pamti i kada se skoro svaku noć sijelilo po selima i kada je u crnogorskom kolu bilo i po 100 ljudi.
Reče nam da su dolazili mnogi da gledaju stećke, neke su i otvarali ljudi iz muzeja i pronalazili kosti nadljudske veličine. On sam je nalazio u zemlji zakopane mnoge predmete, a jednu staru, zarđalu sjekiru, neobičnog izgleda, nam i pokaza njegova supruga. U nikšićkom muzeju nalazi se koplje, pronađeno u jednoj šupljini stijene u Zaljutoj. Ko zna šta bi se još našlo razasuto selom kada bi se neko tome posvetio.
Krenusmo opet nizbrdo da vidimo čudo neviđeno u Banjanima do prije neku godinu. Ljubiša Radojević je odlučio da zamijeni seoske životinje, prilično egzotičnim i malo šire – jelenima. Trčkara 12 košuta i jelen, koji su ograđeni livadama, kao da su tu svoji na svome. Imaju hranilice, bazene sa vodom. Sve što treba da rade jeste da budu zadovoljni i da se debljaju.
Ljubišin brat od strica ,Miljan ,uzgaja koke, pse i mačke, koje su se lukavo uvlačile u kuću, skrivale ispod kola, a pošto je Jugonostalgičar, ima i neobične košnice sa petokrakom. Miljan se povukao na selo, a gospođa mu Jelena dolazi svaki vikend. Kaže Miljan da se petkom ženi, a nedjeljom razvodi.
Nemoguće je bilo ne uživati u gostoprimstvu Radojevića. Preko zalogaja, razvezosmo priču sa njima o selu, koje je ipak prilično opustjelo u odnosu kako je nekada bilo. Živi se stalno samo u 3 kuće Radojevića, 3 Bijelovića, 10-ak Milovića i jednoj Elezovića. Ipak, kada vide kako je u nekim drugim selima, čini se kao da je selo još uvijek puno. Ima čak i desetak đaka koji idu u školu na obližnje Velimlje. Pričaše nam o crkvi koju obnoviše 1996.godine. Da još uvijek postoji seoska voda iz perioda kada je i prvobitna crkva bila napravljena. Pohvališe se da imaju i kamene gomile još iz ilirskog doba.
Ono što zadaje muku selu je bezvodnost. Nema nijednog izvora u selu nego se kišnica skuplja u bistijerne. Samo kada padnu velike kiše, polje podustane, počne voda izvirati iz same zemlje i nastane jezero u polju.
Rastasmo se sa Radojevićima, pokušavajući da uhvatimo bar još jedan kadar plašljivih jelena koji odmarahu u zavjetrini, potpuno neimpresionirani pažnjom koju dobiše od nas. Zaletjesmo se put zaseoka Milovića i njihove crkvice, posvećene svetom Nikoli. Obnovljeni hram je osvećen 2000.god.,a sagrađen u XVII vijeku u čijoj porti mir nađoše Milovići i Kapetinići. Kapetinići su se raselili iz Banjana, ali i danas, čak i iz Argentine, ne prekidaju vezu sa prvobitnim zavičajem.
Sa desne strane crkvice, sive od kamenih zidova i krova od kamenih ploča, jedna neupadljiva granitna ploča čuva kosti Stevana Milovića, hajdučkog harambaše. Sa 14 godina, nakon što posječe bega na Velimlju, odmetnu se u hajduke. Priča se da je bio najmlađi glavosječa i da je za svojih 38 godina života bio šesti po broju posječenih glava u Crnoj Gori. Zapjeva se često uz strune gusala o ovom mladom junaku čija je ljutnja prema osvajaču rađala herojstvo.
Prođosmo skoro neprimjetno svom dužinom sela u kojem od ljutnje ne ostade više ništa do naziv sela i krš brda. U kojem je sve pitomo i ljudi i jeleni i jedan ovan, koji nam je zaledio krv u žilama dok je trčao prema nama u želji da ga mazimo. Selo koje se svom snagom bori da opstane i u kome se odavno ne živi o malo, nego se mašta na veliko o nekoj svijetlijoj budućnosti.
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
