April ga je svečano najavljivao tako što je rasuo sunce po usnulim dolinama i uvukao se čak i u osojne kute ovog bajkovitog kraja. Pripreman je doček, kao na samom dvoru, a tako je i nas dočekalo selo Pridvorica.
Koračasmo gornjim dijelom sela, diveći se tom drobnjačkom dragulju. Pratio nas je Vojnik, koji je ljubomorno čuvao poslednje smetove snjegova u svojim njedrima. Dođosmo do kraja kanjona, na mjesto gdje se fijuk rijeke i vjetra isprepleplijetao u harmoniji.
Uživasmo u tom prizoru, sjetivši se onih riječi ,,Nikad ti ne bih mogao reći zbogom, zemljo neizrecive ljepote''. No, ipak su ovom selu mnogi rekli zbogom. Prostrane livade nekada su bile načičkane stadima ovaca, dok ih danas posjećuju divlje svinje, koje su skoro jedine uzorale svoje ,,bašte''.
Čuo se krik i poj raznoraznih ptica. Poželjesmo da tu vječno ostanemo i slušamo Pridvoricu kako šumi, pčele kako zuje i gledamo snjegove kako se tope od miline sa vrhova Vojnika. Teška srca pokrenusmo se put samog sela u potrazi za jedinim stalnim stanovnikom Pridvorice.
Kroz šljivike ugledasmo Veska koji sređivaše imanje. Nasmijani mladić skinu slameni šešir i ostavi lopatu, te nas pozva da nam peče kafu u kuli čije je temelje postavio još đed njegovog đeda. Kaže da radi u Šavniku i jedini zimuje u Pridvorici. Prema poslednjem popisu ima 7- 8 stanovnika u selu, ali svi odu kada počnu da gude vjetrovi. U selu čak više nema stoke. Samo komšija drži jednu kravu, ali i ona zimuje u Nikšiću.
Kamena kula, čiji zidovi su debeli 50 centimetara još ne bješe istresla zimu iz kostiju, pa izađosmo da se gušteramo na suncu, dok nas ljubazni Vesko isprati, pokazavši nam put do rijeke. No, jedan njegov rođak je trijebio imanje i palio korov, pa nas zateče manji požar na obliznjem brezuljku. Vjetrić se nestašno igraše sa plamenovima, te se Vesko, Rajo i njihovi rođaci baciše na gašenje požara, a mi se uputismo stazom, 'rbatom brežuljka, do crkve Svetog Arhangela Mihaila, koja se smjestila tik uz rijeku.
Spuštasmo smo se niz padinu, dok selo ostajaše za nama i sa nestrpljenjem čekasmo da ugledamo hram sagrađen 1812. ,a obnovljen 1908.godine. Svo vrijeme se pitasmo kako je tako crkva udaljena od samog sela. Kasnije nam objasniše da se staro selo nalazilo oko crkve i još postoje ostaci nekadašnjih kula na tom podrucju. Putić, koji je vodio do crkve, presijecao je uporni potok, koji je razbio stijenu i probijao se u punoj snazi u vidu manjih bukova.
Dva stećka, kao dva stražara, čuvaju ulaz u crkvu, a oko nje se rasporedilo 15-ak grobnica u kojima počivaju Jaukovići i Parušići.
Jedino živo što tu zatekosmo bješe šarka, koja je izmigoljila iz zemlje i vijugala put starog drveta, noseći na leđima živopisne dinare. Nije nas ipak uspjela toliko uplašiti da ne provedemo dva sata leškareći kraj rijeke, pokušavajući da odgonetnemo o čemu je to tako glasno i veselo pjevala u duetu sa vjetrom. I dalje neznavene, ali odmorne, uputismo se u osvajanje uspona do gornjeg dijela sela. Zatekosmo Raja i kompaniju, koji su uspješno sanirali požar i koji nam je dao odgovor na naša brojna pitanja. Reče nam da predanje kaže da je selo dobilo ime po tome što su sa desne strane rijeke bili dvori nekog velikaša iz doba Nemanjića. Jedan se siromah tu pridvorio i služio velikaša, te otuda potice naziv sela.
Pridvorica je jedno od najstarijih sela u Drobnjaku i nekada je tu živjela ugledna porodica Mandić, od koje vode porijeklo Jaukovići.
Legenda kaže da su za vrijeme Turaka u blizini granice Crne Gore i Turske ulogorile 3 paše i zahtjevali da im se dovedu 3 žene i donesu 3 ovna. Trojica braće su odlučili da ih prevare, pa se preobuku u žene, odu u logor i posjeku svu trojicu i pobjegnu preko Tare. Četvrti brat je mislio da su mu paše ubili braću, pa je sve iz glasa jaukao i tada se Mandići prezvašase u Jaukoviće.
Dugo je ovo bratstvo važilo za najobrazovanije iz plemena Drobnjaka. Prije Drugog svijetskog rata bilo je 40 akademski obrazovanih ljudi. Samo iz kuće Dimitrija, koji je imao 4 sina i kćer, svi su do '41. imali diplome. Ovo je rodno selo generala Danila Jaukovića, prvog upravnika Golog otoka – Vojina, projektanta mosta na Tari – Lazara, Titovog ljekara – Svetozara i mnogih drugih umnih ljudi.
Pozdravismo ovo selo, darivano blagom klimom i nadmorskom visinom, na kojoj svaka voćka daje ploda, prostranim pašnjacima, rijekom, potocima i arijom od koje vijuge izgleda dobro rade. Pozdravismo selo koje svoje bogatstvo sve manje ima sa kim da dijeli.
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
