Dok je stari smišljao šta će još mudro da kaže o svom selu, započe gospodin Milorad Aleksin Kovačević, zanimljivu anegdotu: ,,Pored našeg seoskog groblja ima malo groblje, neko staro na koje se ne sa'ranjuju. Priča se da su tu Turci zakopali neki kota' pun zlata i da je ostala ručka da viri na zemlju. O nju su se vazda spoticale ovce kad su tuda čuvali, ali ga čo'jek nikada nije mogao nać'.'' Sve se to odvijaše u domu Kovačevića, dok se širio miris kuvane jagnjetine iz kotla punog blaga, koje oni rado podijeliše sa svojim gostima.
Odjekivaše to jutro selom „Moja je bliža! Daj 'vamo da mjerimo“, baš kao nekada kad su se stari i mladi okupljali na partiju plovke. Ipak, taj se dan rođaci i prijatelji bjehu okupili na jedan sličan, ali malo moderniji sport – boćanje. Nakon što uspješno savladasmo ovu antičku disciplinu, ostavismo društvo i zaputismo se u obilazak sela koje mirisaše na behar i uljuljkivaše se u popodnevnu dremku pjesmom stotina ptica.
Razgranati putevi kao krvotok Spile, spajaju se u živom srcu sela, crkvi posvćenoj Svetom Vasiliju Ostroškom. Podignuta je prije 116 godina, na inicijativu komandira grahovsko-rudinskog bataljona Nikole Kovačevića i njegovog sina, komandira grahovskog bataljona Save. Godinu gana kasnije, osveštao je lično mitropolit Mitrofan Ban. U crkvenom groblju, među desetinama Kovačevića, svoj vječni počinak pronašli su i poneki Rutešići, Krivokapići i Milovići. Danas, kažu, ono malo seljana što tu još zimuje, svi su Kovačevići. Uz „svoju“ crkvu smjestili su se Nikola i Sava, u društvu sa Mirom Kovačevićem, barjaktarom gornjepoljske čete. Tri velika junaka Spile Grahovske, koja svojim bijelim kamenim grobovima, još čuvaju svoju domovinu i izazivaju poštovanje.
Jedan krak rimske države pružao se i ovim selom, a predanje kaže da je i mistično pleme, Mataruge, naseljavalo Spilu. Početkom 16. vijeka, naseljavaju se Kovačevići koji izgradiše selo i karavanske puteve. O turskom osvajanju svjedoče samo grobovi turskih vojnika, a za razliku od mnogih drugih sela, nijedno mjesto u Spili, niti planina, ni do, ne nose turski naziv.
Dok ljubopitljivo obilazismo kuće skrivene u izdivljalim šljivicima, oprezno gazeći godinama nekošenu travu, pitasmo se da li idemo stopama vladara iz kuće Petrovića koji su obilazili ovo selo. Stara kamena lica kuća počela su izranjati ispod otpalog maltera iz nekih novijih vremena, a žičara za spuštanje drva sa brda Gradac besposleno cvili na vjetru.
Spila je još jedno u nizu zaboravljenih sela. U nju se, osim onih nekoliko članova iz tri doma koji u selu zimuju, dolazi uglavnom u berbu drva i na sahrane. Mali kameni kućerci samuju i pune se memlom i vlagom koja ih iznutra izjeda kao kakva zarazna bolest, strpljivo čakajući dan kad će njihovi vlasnici opet doći da im ogriju hladne zidove vatrom i toplim ljudskim glasom.
Nekada je Spilu naseljavalo oko 250 ljudi. Pošli su poslije Drugog svjetskog rata masovno u Vojvodinu, a kasnije, sa zamahom industrije, otišli u fabrike. Otišli su u potragu za nekim boljim životom, ali ipak, nikad ne zaboravljajući ko su i odakle su, čuvajući bar ono grobno mjesto kod Crkve kao amanet predaka.
Ovce mladog čobana Zorana skoro da mogu da se pruže selom kao da cijelo njima pripada. Kuda one ne prolaze, sve je zažutilo mliječerom. Obradova se iznenadnim posjetiocima Zoran i njegov razigrani pas Šaro koji je cvilio od sreće i trčao nam u susret. Odjeven toplom vojničkom jaknom i čistinom koja se razvija samo na seoskom zraku, ovaj jedini mladi čobanin Spile, nam je pričao o svom rodnom kraju.
Drhtureći na svježem vjetriću posmatrasmo suton i bezbroj nijansi žute, narandžaste i roze iznad brda, kao da ih je zahvatio plamen. Zapitasmo se kakva li su tek svitanja u Spili? Ubrzo, podijelismo utiske sa društvom koje se bješe okupilo oko šporeta, kao što se nakada okupljahu seljani oko ognjišta. Nakon raznih priča, kakve se samo mogu isplesti uz vatru, krenusmo nazad u grad.
Mrak je bio zagrlio selo u noći bez mjeseca. To crnilo razbijala je svjetlost rijetkih zvijezda, udružena sa rijetkim svijetlima kuća. Da li će jednoga dana zasjati brojne sijalice u kućama, kao sazvežđe zvijezda duž polja Spile Grahovske ili će se ugasiti i posljednja kada odu oni koji su joj ostali dosljedni? Poželjesmo da njome opet prolaze karavani, navraćaju kraljevi, rađaju se barjaktari i zveče čaktari. Da joj se zauvijek vrate oni koji je samo obilaze jer ko zna, možda u njoj pronađu kotao pun zlata ili sreću vrjedniju od njega.
Ana Dragićević i Jovanka Komnenić
