Uz djeda je napravio prve korake u pčelarstvu i počeo da otkriva taj svijet. Sjeća se ovaj šezdesettrogodišnjak da se tad sva oprema za rad u pčelinjaku izrađivala ručno, te kad je djed napravio kapu za njega to je i zvanično značilo da dobija titulu njegovog pomoćnika.
„Još u osnovnoj školi sam zavolio pčelarstvo. Posle sam sa djedom radio sve do `85 kada je on umro. Tada je pčelarstvo prešlo na mene. Bilo je teže raditi samostalno nego uz njegovu pomoć. Nikad to nijesam prekinuo“, priča Dušan.
Paralelno sa obavezama nikšićkoj fabrici „Metalac“, gdje je proveo dio radnog vijeka, zatim u zdravstvenoj ambulanti u rodnom Lukovu, gdje dočekuje penzionerske dane, Dušan nije prekidao proizvodnju meda i matica. Trenutno ima 30 košnica, a med koji proizvodi je većinom šumski.
„Počeo sam sa šest košnica. Imao sam u jednom periodu i do 70 košnica, međutim, vidio sam da ne mogu stići. Pčelarstvo zahtjeva dosta vremena, znanja i umijeća. Moraš biti tačan. Obaveza je obići svaki dan pčelinjak. U penzionerskim danima planiram povećanje za još 20 košnica. Mislilim da jedan čovjek 50 košnica može da opslužuje kako treba. Veći su prinosi od 20 do 30 košnica ako se radi kako treba, nego polovično“, objašnjava Dušan.
Da je očaran ovim malim bićima, odmah se u početku razgovora moglo zaključiti. Kaže da pravi pčelar mora dobro da poznaje i voli svoje pčele. U to nas je i uvjerio.
„To je kao lovac - jednom lovac uvijek lovac; jednom pčelar - uvijek pčelar. Postoji ogromna ljubav prema tim malim i vrijednim insektima, koji imaju savršenu unutrašnju organizaciju rada. Tek da mi je to prenijeti na društvo, mnogo bolje i ljepše bi danas živjeli“, ističe on.
Na pitanje koliko takav način života sam primjenjuje, dodaje:
„Koliko sam mogao da prihvatim - ja sam je prihvatio“.
Priča da je put od cvijeta do meda dug. Da bi sve funkcionisalo kako treba, dobro se zna ko je zadužen za koji posao.
„Ujutru iz košnice izlaze izviđači, koji obilaze teren i pronalaze cvjetove. Vraćaju se u košnicu i plesom koji zauzima određen ugao prema Suncu objašnjavaju izletnicama u kom pravcu da idu. One se kreću i pronalaze to mjestu. U povratku donesu oko 80 odsto vode i oko 20 odsto nektara. To predaju pčelama koje su zadužene za preradu nektara. One ga premještaju iz ćelije u ćeliju okreću tako da bude 20 odsto vode i oko 80 odsto nektara i onda se to tek pakuje u ćelije košnice“, objašnjava čitav proces Dušan.
Godinu na izmaku iz ugla pčelara ocjenjuje kao osrednje rodnu.
„Ja sam ove godine imao deset kila po košnici, s tim što sam ostavio baš dosta hrane za pčele. Razvodio sam matice, povećao sam broj društava i ulazim u ovu zimu sa tridesetak košnica“.
Od virusa se brani medom i lukom
Za gripe, viruse i prehlade odavno ima svoj lijek. Od bolesti se brani medom sa Lukova i bijelim lukom. Ističe da mnogih bolesti ne bi ni bilo kada bi ljudi imali kulturu uzimanja pčelinjih prozvoda.
„S obzirom na to da sam svakodnevno u dodiru sa oboljelima od koronavirusa, vozim uzorke u Institut, branim se domaćim medom sa dodatkom bijelog luka, koji mi je svakodnevni obrok. Med bi trebali uzimati kao hranu, a ne kao lijek. Mi još ne znamo koja je vijednost meda. Samo da kažem jedna supena kašika meda uzeta ujutru organizam podmiruje sa mineralima i vitaminima za taj dan“, objašnjava pčelar.
Svu nadu da će stečeno znanje prenijeti polaže u unuka.
„Kod nas je tradicija da se prenosi sa djeda na unuka. Imam tri sina, oni mi pomažu uvijek, ali nijesu baš zainteresovani za to. Nadam se da ću znanje prenijeti na unuka“, zaključuje Dušan.
Za više informacija možete pozvati broj telefona 069/410-863.
Marija Goranović
