Oči su im žmirkale od sniježne bjeline danju i suzile od dima kraj ognjišta noću. Ispod naboranih kapaka, krila su se sjećanja na promrzle noge, ukočene ruke, zarumenjela lica, ali i na onu toplinu koja je izbijala iz kuća: Ćetkovića, Vujačića, Petrušića, Žižića, Vilića, Giljena, Lopušina, Trebješanina, Popovića, Paraušića i Lukovaca.
Kažu da zimi šume zaječe ispod brda Studenca i Pometnika. Jednoga proljeća, kada je okopnilo, počeli su da odlaze jedno po jedno. Što bi stari rekli ,,Viđelo jedno od drugoga’’, te ubrzo osta skoro prazno selo. Đed Rako kaže :,, Otišli su u grad za bolji ljeb. Nije im ovi valja'. Miliji državni. Meni ništa slađe nije bilo, kad sam slazio u grad od onog ljeba iz pekare. Moga’ sam ga bez ikakve prismoke, bez skorupa, bez ičega, a danas ti ne bih dao pet para za njega. Ne mogu ga! Isto je ka’ no guma.’’ Ipak, teško priznade da je i on jedne zime otišao, iako mu je ,,u Nikšić ko u zatvor’’.
Prije no što zakucasmo na vrata đeda Raka, jedne rane jeseni dočekaše nas zazelenjele padine Struga, prostrte ispod vedrog neba. Krile su se zapriječene kolibe u hladovini masivnih bukvi. Grupica koza i jedan bijeli jarac sa frajerskim šiškama mirno su pasli na brežuljku iznad škole. Podigoše začuđene glave kada nas ugledaše da ih slikavamo. Bio je to prizor kao sa razglednice.
U dolini se vidio izblijeđeli drveni krov škole, čiju su boju sastrugali snjegovi. Iznad vrata zarđali metalni znak na kojem piše - Osnovna škola selo Strug, dok na kamenom kvadratiću ispod je urezano - rađena 1955.godine. Nekada se u njoj preko dvadeset promrzlih đačića grijalo kraj furunice, ali već dvadeset godina stoje prazne klupe da niko na njih ne sjedne da ih zagrije.
Pokucasmo na vrata Radivoja Raka Ćetkovića, ali zatekosmo i njega i njegovu ženu Danicu u polju, grabe da opovide nešto prije mraka. Ipak, prekinuše poslove kada ugledaše goste. Rako, osamdesetpetogodišnji krepki starac, vrlo živahan i duhovit dočeka nas svojim pošalicama. Kao pravi crnogorski domaćin naredi ženi da goste počasti, kada ga domaćica upita hoće li on šta piti, reče: ,,Oću vala sa ovijem damama, pa da ću mrtav.’’ Nakon dugog razgovora, opet reče gospođi: ,, Naspi još jednu, dako se sjetim da progovorim još dvije-tri.’’
Šaljivdžiju Raka nijesmo mogle da uozbiljimo jer kada smo priupitale koliko ih ima u selu rekao je ,,Piši niko’’, na pitanje koliko domaćina ima, odgovorio je ,,Danas se svako domaćinom zove’’, a kada je počeo polako da ih nabraja, uzvratio je u jednom trenutku ,,Pola od tig je izumrlo, ne pišite to zbog poreza.’’ Dugo nas je zabavljao, dok nam nije dao informaciju da se samo devetoro čeljadi bori sa hladnim zimama u Strugu. Priupitasmo ima li vukova na šta će on: "Nema, neće vuk doći u kuću vođe. Jes, pričaju da je rašćera’ vuk ovce tamo nekom put Buana, a rašćera’ bi i nas neko da dođe jači, a ne ovce.’’
Dugo nas je zasmijavao dok ga je Danica korila da se uozbilji, na šta je on tvrdio da je malo ćaknut. Kada smo ih zamolili da ih slikamo, Rako se obratio Danici i tugaljivo rekao: ,,Danu, približi mi se malo bona da se uslikamo.’’
Pozdravismo Ćetkoviće, pa se uputismo krčanikom do zaseoka gdje uglavnom stanuju Petrušići. Na malom brežuljku bijelila se crkva svetog Georgija sa kojeg se pružao fantastičan pogled na kanjon i na brda čije se plavetnilo u daljini spajalo sa nebom.
Veče je polako padalo, kada zatekosmo starog Manojla i staricu Dragu Bojić kako sjede na pragu kuće u opancima i čarapama. Svi stari seljani uvijek imaju običaj da pred noć izađu na prag kuće i sjede u miru ili lakoj priči. Taj običaj su zadržali i Bojići.
Draga se prisjeti davnih dana, pa reče: ,,Dvades’ i dvoje nas je bilo iz ovog tu kutka te je išlo na veselo vođe u školu, a sad u ovi zaseok ja i Manojlo i niko više.’’ Pitasmo ih kako je bilo zimi, na šta će Manojlo: ,,Pane veliki snijeg, pa se ne može nikud, ali nije dosadno, puno selo. Ranije nije moglo biti selo bez prtine, a sad nema ko…’’
Pričaše nam đed Manojlo: ,,Dešavalo se da sađenemo sijeno, pa pane veliki snijeg da sijeno utone, pa se ulazi nadolje po sijeno sa snijega. Slučajeva je bilo da sam mora’ rupu u snijeg da pravim kako bi uzeo drva za konak.’’
Obiđosmo zaseok gdje žive Vujačići, ali nikog nije bilo da pred kućom gleda u zalazak. Sunce je mahalo crvenom zastavom po horizontu i najavljivalo skori odlazak. Pored sve volje nijesmo uspjeli da obiđemo zaseok Lopušina odakle potiče najveći junak Vuk Lopušina. Lopušine su trebješko bratstvo Jokanovića.
Pročitasmo u nekim zapisima, da su dobili nadimak Lopušine jer je, prema jednoj verziji Vukašin Vuk Jokanović (koji je prvi dobio nadimak Lopušina) jednim zamahom sablje presjekao vola, kao da je to bila pušina, odnosno lopušina, vrsta gljive koja raste po planinama, a prema drugoj verziji sjekao je turske glave kao lopure (cvjetovi lokvanja).
Hajdukovao je po Pivi, Goliji i Dugi, a poginuo je nakon izdaje na planini Loli na Petrovdan 1796. godine, gdje je i sahranjen. Turci su mu navodno izrezali tijelo noževima na komade, tražeći njegovo drugo srce s obzirom da je bio tako veliki junak da se govorilo da ima dva srca. Glavu su mu nikšićki Turci odnijeli u grad Nikšić.
Dok smo polako plovile kroz zelene doline Struga pred zalazak, pročitasmo pronađene stihove Radovana Bećirovića:
,,Navalilo sunce k’brdu
Kada šćaše da se skrije,
A Vukovu glavu rusu
Nose Turske sluge dvije.
Al’ Vuk mirne duše spava
Jer turskije dvades’ glava
Panulo je toga dana
Od Vukova džeferdana.
Lopušina Vuče gorski,
Gromobrane crnogorski
I veliki gradolome
Bi suđeno, ljudski grome,
Izmećari da te slome
Na velikom djelu tvome…’’
