U šestoj deceniji života, bokser Ratko Drašković ne odustaje od ringa. Nikšićanin, čija karijera traje punih 37 godina, 10. marta u Hanoveru boriće se za titulu profesionalnog prvaka svijeta u superteškoj kategoriji, u verziji WBU, a njegov protivnik biće Britanac Metju Elis. Već nekoliko mjeseci traju pripreme nikšićkog boksera u BK “Žarko Mijatović” koji je osnovao zajedno sa svojim sinom i dao mu ime po treneru kod kojeg je stekao prva bokserska znanja.
“Pripreme za meč privodim kraju. Sproveo sam ih sa svojim drugovima iz kluba “Žarko Mijatović” i sa svojim sinom Boškom, koji je ujedno i moj trener. Do zakazivanja meča je došlo velikim trudom mojeg menadžera Mirka Skoka, a predsjednik federacije je odredio za protivnika boksera iz Engleske, koji je vidio šansu da može da osvoji titulu jer je mnogo mlađi od mene. Ja sam za meč spreman i nadam se da ću iznenaditi boksera koji se borio za titulu šampiona Komovelta, koji se borio i protiv bivšeg šampiona Tajsona Fjurija. kao i Majkla Murera, kao i mnogih drugih velikih boksera, što znači da se radi o veoma kvalitetnom borcu koji ima 23 pobjede i devet poraza. Na njegovoj strani je iskustvo, a na mojoj želja za tom titulom i želja da postanem najstariji bokser u istoriji koji je uzeo šampionski pojas”, navodi Drašković.
Da bi se vidjelo kolika volja i želja postoji kod Ratka, dovoljno je posjetiti neki od njegovih treninga u City Fitness klubu. Odmah se primjećuje nevjerovatna posvećenost kao da je na vrhuncu karijere. Bokser koji ima najviše profesionalnih mečeva od svih boksera sa prostora bivše Jugoslavije ne želi još uvijek da prekine niz, koji je počeo kada se na boks gledalo sa više poštovanja i kada je ovaj sport uistinu bio plemenita vještina na ovim prostorima.
“Moja karijera je počela 1981. godine Karijeru sam počeo u BK “Nikšić” kod trenera Žarka Mijatovića, Milana Drinčića, Odmah su počeli da se nižu uspjesi kada sam bio juniorski prvak Crne Gore, kao i juniorski prvak SFRJ 1983. godine, a godinu dana kasnije juniorski prvak Balkana. a potom juniorski i seniorski prvak Evrope”, ističe Drašković.
Kao i kod većine sportista bilo je i uspona i padova u Ratkovoj karijeri, a sa prvim problemima se.ni kriv ni dužan, susreo kada je imao svega 19 godina.
“Nakon serije sjajnih rezultata uslijedila je suspenzija od godinu dana od strane mog kluba, pošto sam želio da promijenim sredinu i pređem da boksujem u Beograd. Odmah poslije suspenzije dolazi poziv za seniorsku reprezentaciju SFRJ. Pošto nisam bio u takmičarskoj formi odbijam taj poziv, nakon čega slijedi nova suspenzija od gosinu dana. I tada moja karijera ide silaznom putanjom, kada počinjem da se bavim privatnim biznisom, kada sam boksovao za svoj klub samo kada je baš bilo potrebno, a na mečeve sam praktično izlazio i bez treninga”, govori Drašković o prvim problemima u karijeri.
Uspješno se Drašković bavio privatnim poslom, ali bez boksa izgleda nije mogao. Slučajno ili ne, ponovo se obreo u ring, a ovoga puta je otišao korak dalje i zaplovio u profesionalne vode.
“Dok sam bio na odmoru, jedan poziv bokserskog šampiona i mog druga Antona Josipovića 1990. godine uticao je da se opet vratim u ring. On se tada pripremao za jedan meč i potreban mu je bio sparing partner. Tada sam mu rekao “Kakve koristi imaš od mene kada nisam trenirao dvije godine”, ali je uspio da me nagovori da mu pomognem. Odmah sam vidio da mi sparinzi idu dobro i odlučujem da pređemu profesionalne vode.Tada je i meni i Antu menadžer bio poznati pjevač Halid Muslimović, i za godinu dana on nama napravi po šest mečeva, To su bili pravi bokserski spektakli, na kojima je bilo po pet do šest hiljada gledalaca. Boksovali smo u Nikšiću, Banja Luci, Zenici, Sarajevu, Novom Sadu… Međutim, nakon toga dolazi rat, ja ostajem bez menadžera i slijedi nova pauza, kada moja karijera opet stagnira dvije godine”, ističe Drašković.
Nakon toga se osniva Jugoslovenska federacija profesionalnih boksera na čijem čelu dolazi bivši svjetski i olimpijski šampion Slobodan Kačar, kojoj se priključuje i junak naše priče, kada je odboksovao nekoliko mečeva. Nedugo zatim prelazi kod trenera Miroslava Popovića, gdje je imao nekih desetak mečeva, a onda kada je bio najspremniji i kada su trebali da uslijede najbolji rezultati na put su mu stale sankcije. Posledice embarga osjetio je itekako. Bio je predizazivač tadašnjem prvaku Starog kontinenta Lenoksu Luisu, ali je zbog zabrane takmičenja morao da ustupi mjesto Željku Mavroviću.
Ponovo su došle nekolike godine pauze, ali Ratku i dalje nije padalo na pamet da odustane, a nije ni slutio da mu se sprema najveće iskušenje u karijeri. Kada je trebalo da se bori za svjetsku titulu desio mu se udes i otvoreni lom desne ruke. Doktori su mu prognozirali da mu nema više povratka u ring, ali je tada kod njega proradio inat, nakon čega je od ličnog doktora uslijedilo priznanje da je pobijedio nauku.
Drašković je nakon još jednog povratka pobijedio Mađara Petera Hegješa i osvojio titulu u verziju GBU, a kao jednu od ljepših pobjeda u svojoj karijeri pamti trijumf nad naturalizovanim Njemcem, porijeklom iz Turske, Muhamedom Ali Durmazom.
“Ako osvojim ovu titulu, a nadam se da hoću, imaću novog izazivača Denija Vilijamsa iz Engleske, sa kojim sam već boksovao, a on je za protivnika imao jednog Majka Tajsona. Svojevreno se borio i za titulu u WBC kategoriji kada je poražen od Vitalija Klička. Nadam se da će to biti vrhunac moje karijere i ujedno posljednji meč, jer i pored velike volje mislim da je dosta 37 godina karijere”, ističe Drašković.
Naš bokser u četvrtak kreće na put na još jedan meč u svojoj dugoj karijeri, a u tome je imao i veliku pomoć svojih prijatelja. Ovoga puta, kao i tokom cijele karijere izostala je pomoć od Ministarstva sporta, koje nije ni ovoga puta prepoznalo značaj onoga što Ratko Drašković radi skoro četiri decenije, udarajući temelje i stvarajući istoriju nikšićkog, crnogorskog, a nekada i jugoslovenskog boksa.
“Želim da se zahvalim svim svojim prijateljima koji su bili uz mene, kako u finansijskom, tako i u svakom drugom smislu tokom ovih priprema. Ne bih nikoga izdvajao jer bih nekoga sigurno preskočio, samo da kažem da Ministarstvo sporta nikada nije bilo uz mene, kao ni ovoga puta i ako sam im se bio obratio za pomoć, a to je vjerovatno zbog moje političke pripadnosti. Ja sam ipak imao prijatelja koji su pomogli da ovaj meč dočekam što spremniji. Ogromnu zahvalnost dugujem Draganu Đuričkoviću, sa kojim sam radio u BK Podgorica. U svakom slučaju spreman sam za meč, u kojem ću vjerujem trijumfovati”, zaključio je Drašković.
izvor: Sloboda
