Godine 1794. upoznao se sa Sofijom fon Kin, koja je umrla kao njegova vjerenica, u petnaestoj godini života. Taj doživljaj ljubavi i smrti označava prolom njegove prave prirode; shvatio je ljubav kao kosmičku i psihičku elementarnu silu i žudio je, snagom magijske unutrašnje svijesti, da prođe u smrt sa dragom, kako bi se u najvišem produhovljenju sjedinio sa njom u beskonačnom. Mistici i mističnoj filozofiji prirode Jakoba Bemea priklonio se Novalis tražeći istinu tajnih prirodnih snaga. Vjerovanje u magijske duhovne snage u prirodi udružilo se sa novim saznanjem hrišćanstva, čije je vjesništvo spasenja postalo za njega doživljaj posredstvom smrti voljenje djevojke.
Pjesnik je za Novalisa bio ravan vidovnjaku i svešteniku. Racionalna slika svijeta odvaja uzrok i posljedicu kao logičku zavisnost; sve se slilo u magijskom idealizmu: svaki dio javljalo se u uzajamnom odnosu sa cjelinom svijeta – do najdaljih kosmičkih pojava. U magijskom povezanosti vidio je Novalis svekoliko postojanje; time je i čovjek bio vezan za univerzalne kosmičke zakone života. Život i smrt javljali su se kao jedno jedinstvo, jer to svjetsko osjećanje daleko je premašalo granice individualnog života i Zemlje, i čovjek je samo kao sastavni djelić stupio na ljestvice što naviše i naniže naviru u beskonačno. Uspostaviti tu magijsku svijest vraćanjem svih stvari na jedinstvo njihove suštinske osnove, to je bio smisao Novalisovog pjesništva.
Novalisova pjesnička djela su „Himne noći“ (Hymnen an die Nacht), „Fragmenti“ (Fragmente) i „Duhovne pjesme“ (Geistliche Lieder). Šest Novalisovih himni (objavljene 1800. godine), sadrže autobiografske elemente. Tema im je romantičarska interpretacija jedinstva života i smrti, gdje noć predstavlja granicu između njih. „Fragmente“ je napisao između 1795. i 1800. To je zbirka misli, aforizama i kratkih komentara o filozofiji, estetici i književnosti. „Duhovne pjesme“ su intimna i ritmična poezija namijenjena pjevanju. U njima se pojavljuje Hristos kao simbol jedinstva poezije i religije.
U eseju „Hrišćanstvo ili Evropa“ (Die Christenheit oder Europa) Novalis izražava romantičnu nostalgiju za vremenima kada je srednjovjekovna Evropa bila ujedinjena u hrišćanstvu.
„Hajnrih iz Ofterdingena“ je najznačajniji roman njemačkog romantizma, ujedno jedan od vrhunaca evropskog romantičarskog pokreta. Autor je uspio dovršiti samo prvi dio i početak drugoga. O nacrtima za nastavak izvijestio je Ludvig Tik, koji je fragment objavio nakon prijateljeve smrti. Novalis, koji je u svojim aforizmima i esejističkim zapisima, uz Fridriha Šlegela, najistaknutiji teoretičar romantizma, roman je zasnovao kao suprotnost Geteovom obrazovnom romanu „Učenje Vilhelma Majstera“, koji po Novalisovom sudu, uprkos svojoj poetskoj zrelosti, odgovara mentalitetu trijeznog građanskog racionalizma. Svojem je djelu Novalis pak namijenio ulogu – u topološkom smislu – uzornog romana romantizma, dakle teksta koji će čitaoca povesti u svijet duševnih slutnji, mističnih ekstaza, snova i zagonetnih, iskustvu nepoznatih pojava. Sve se u naivnom obliku očitavalo u predaji bajke, pa Novalis stoga tu književnu vrstu, u novome, doista umjetničkom obliku smatra paradigmom jezičke umjetnosti uopšte. U ozračje bajkovitosti dospijevaju stoga mnoge epizode romana, a njegovu strukturu obilježavaju i umetnute samostalne bajke što ih pričaju pojedini likovi. To su maštovite priče sa složenom, višeznačnom simbolikom, sa tematskim uporištem u misli da je pjesnička fantazija najviše ljudsko određenje. Radnja se romana zbiva u srednjem vijeku, a glavni junak je mladić u kojem se bude pjesnički dar i poetsko shvatanje stvarnosti. Njegovi doživljaji na putovanju uklapaju se u predstavu o tipu obrazovnog romana, no razvoj ne vodi prema uspjehu u društvenom životu nego prema pronicanju u magijski svijet. Među Novalisovim simbolima najveću popularnost je stekao tajanstveni „plavi cvijet“ (die blaue Blume) cvijet koji je poslije u književnoj kritici postao simbol romantizma.
Odlomak
„U Hajnrihovoj duši odražavala se bajka večeri. Bilo mu je kao da svijet počiva rakriljen u njemu i da mu, kao gostu-prijatelju, pokazuje sva svoja blaga i skrivene miline. Vjerovao je da taj veliki, jednostavni prizor oko njega potpuno razumljiv. Priroda mu se činila samo stoga toliko neshvatljiva što oko čovjeka nagomilava ono najbliže i najprisnije s tolikim rasipništvom mnogostrukih izraza.“
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
