Ne može tačka da stoji na kraju naslova. Ali, ne može, drugačije, nakon odlaska najljepše žene i najveće umjetnice koju je Nikšić imao. Mi koji smo imali sreću da je gledamo u njenim najljepšim godinama, postavili smo tu tačku. Nema dalje.
Vasilisina smrt je smrt jedne epohe, definitivni kraj jedne generacije. U svoja djela unosila je sopstveni stid pred sramotom svijeta u kojem je živjela. Danas niko više ne može biti tako poseban, tako protivrječan, tako raspet između genijalnosti duha i tragedije srca; to više nije dopušteno. Vasilisa je bila cio svijet. I doslovno je Vasilisa bila svijet.
Nikšićko groblje i juče, i sjutra, zborno mjesto vjernika, nevjernika, prosjaka, bogataša, stradanja, nepravdi, strahova, adresa, ukrštanja i sudara, mjesto koje u grudi udara. Ni obavijesti o smrti, ni čitulje, ni riječi, ni suze na sahrani velike Vasilise, ni jednog ljudskog bića da primi saučešće. A grad Nikšić je trebao da stoji i prima saučešće. Kao da su se baš sva Vasilisina platna razlila po nikšićkom groblju, kao da je pedeset njenih prijatelja slušalo Mocartov Rekvijem u tišini. Život, smrt, sudbina, kao niz čudesnih čvorova, pa i to da su danas, nakon dugo vremena sve kapele na nikšićkom starom groblju bile prazne. Jer, danas je sahranjena ljepota.
Blago Vama gospođo Radojević, što ne morate da znate za ovo, i oprostite što Vas uznemivavam, ne stiglo vas ovo pismo. Gadno je doba, izglobljeno, više nego pretvaranje, a manje nego ludilo.
Vasilisa nije samo svjedočanstvo jedne genijalnosti i jednog neusredsređenog talenta. Ona je svjedočanstvo onoga što umjetnost čini životom: savršena i delikatna ravnoteža između slučajnosti i aktivnog prisustva, dokaz da Boga ima samo onoliko koliko mu čovjek dopusti da ga bude. Da je, kao što nije, Vasilisa izbjegla sve tragedije, onda bi možda bila usvojeno dijete Gerharda Rihtera. To nećemo znati, kao što ni štošta drugo ne znamo. Tako nije moralo biti, ali tako jeste. Izvjesna je samo smrt, pa bila to i Vasilisina smrt,.
Bez obzira što je jezgro te karijere bilo kratko, Vasilisa je munjevito oblikovala umjetnost, nudeći u svakoj slici, svakom pokretu više napona nego sve elektrane.
Nikada veza duha, ljepote, tijela i duše nije bila takva neposredna, neuhvatljiva, rečju :divlja, kao kod Vasilise. Današnji genije ne bi izdržao sve što je izdržala Vasilisa. Jer ko bi podnio nož u srce, nepravde silnih i zlostave gordih, bol prezrene nam ljubavi, ko sem Vasilise, kraljice ljepote, vojvotkinje tame. Danski kraljević, na sve njene rane, predložio bi „goli nozić“ kao rješenje. A šta je Vasilisin život bio, ako ne taj goli nož kao rješenje.
Sve sam manje živ, ali srećan zbog saznanja, da još uvijek nije izblijedjela čarolija jednog klinačkog ushićenja. Iz skladišta varljivog sjećanja, ostaće uvijek slika povratka ljepote iz „grada“, kada je pet dječaka iz ulica Peka Pavlovića i Baja Pivljanina, početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, danima satima, čekalo magiju. Pet drugara su se rasuli po svijetu. Čuju se možda dva-tri puta godišnje, pošalju čestitku, sliku. Danas su svi bili na vezi, pričali o Nikšiću, o Vasilisi. I uzdah, nije moguće, da je ljepota umrla. Izvjesna je samo smrt, pa bila to i Vasilisina smrt. Sjećanje, lljepota, umjetnost ne umiru.
„Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način".
Boris Knežević
