Trakl je umro u ratu, ali nije poginuo u borbenoj akciji, već u vojnoj službi brinući se kao ljekar o ranjenicima nakon napada; navodno je on sam okončao svoj život. Do tada je, osim nekoliko izvedenih jednočinki, nešto proze i pjesama objavljivao u časopisu „Brenner“ i sastavio dvije za života neobjavljene zbirke pjesama. Prva mu je knjiga izišla dvadesetih godina, objavljivan je više oko Drugoga svjetskog rata, a kritičko izdanje izašlo je 1969. pod naslovom „Pjesme i pisma“ u Salcburgu. Tako je Georg Trakl pjesnik koji je djelovao u odsutnosti koja danas tri puta premašuje dužinu njegovog života.
Rilke je o Traklovim stihovima rekao sljedeće: „U međuvremenu sam... ih mnogo čitao: potresen, začuđen, slušajući i bespomoćan; jer brzo se shvata da su uslovi ovog zvučanja i sviranja nepovratno jedinstveni, kao okoline iz kojih upravo može da nastane. Čini mi se da čak i onaj koji im je sasvim blizu doživljava ove prizore i uvide kao prilijepljen za okno, kao izopštenik: jer Traklovo doživljavanje teče kao slika u ogledalu i ispunjava njegov cijeli prostor, koji je nepristupačan.“
Istorija književnosti svrstava Trakla u vodeće ekspresioniste njemačkoga jezika. Njegova lirika počela je u znaku Hofmanstala, za svega nekoliko godina zbio se razvoj koji je blizak Helderlinom poznom himničkom stilu. Traklu je prethodio Georg Hajm, obojici su presudne podsticaje dali Bodler i Rembo. Stari oblici ispovjedne pjesme i pjesme raspoloženja skrhali su se: ljudsko Ja gubi se u objektivnosti kazivanja koja se graniči sa mitom. Sređeni svijet se raspada u lanac antinomičnih i simultanih slika koji, poput hijeroglifskih formula, ukazuju na neki hermetično zatvoreni krug značenja, koji se više ne može rastumačiti. Ova lirika je veoma samotna, ona otkriva stravičnost sred ljepote, demaskira čaroliju bića, postavlja pitanja bezgraničnosti, poziva na ekstatično i nijemo ukidanje granica našeg Ja. Traklova pjesma je borba da se dođe do spasenja: od groze koju uliva smrt, od krivice.
De profundis
Ima strnjište na koje crna kiša pada.
Ima smeđe drvo što usamljeno stoji.
Ima piskav vetar što kruži oko praznih koliba.
Kako je tužno ovo veče.
Iza majura
blaga sirota oskudno klasje pabirči.
Okrugle, zlatne oči u sutonu joj se pitaju,
a krilo joj iščekuje nebesnoga ženika.
Dok se vraćahu,
pastiri nađoše slatko telo
istrulelo u trnovom žbunu.
Ja sam senka dalekim mračnim selima.
Božjeg ćutanja
napih se iz bunara-luga.
Čela mi se dotiče hladni metal.
Pauci traži moje srce.
Ima svetlost što trne u mojim ustima.
Noću se na pustari zatekoh
zasut smećem i prahom zvezda.
U žbunju leske
opet zazvučaše kristalni anđeli.
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
