Pošto je pobjegao iz austrougarske vojske 1894. godine, otišao je u inostranstvo i tamo proveo trinaest i po godina (Beograd, Ženeva, Pariz). Najviše je proveo u Beogradu - sedam godina. U Zagreb se vratio 1908. godine i tu ostao do kraja života 1914. godine.
Matoš je svestrani stvaralac: pjesnik, pripovijedač, esejista, putopisac, feljtonista, polemičar. Odlikuje ga široka kultura, solidno književno obrazovanje, poznavanje aktuelne evropske književnosti, istančan ukus, osjećanje za jezik, njegovanje ljepote, artizam. Bio je dinamična priroda, borbeni temperament, snažan i siguran polemičar. Jedna je od najpoznatijih figura beogradske boemije kraja 19. i početka 20. vijeka. U dva maha je živio u Beogradu, imao veliki broj prijatelja među srpskim piscima, bio je ambasador srpske književnosti u hrvatskoj književnoj sredini - pisao je o srpskoj književnosti, o književnom životu u Beogradu, o srpskim piscima: Jovanu Iliću, Lazi Lazareviću, Stevanu Sremcu, Janku Veselinoviću, Mileti Jakšiću, Ljubomiru Nediću, Jovanu Dučiću, Milanu Rakiću, Bogdanu Popoviću, Simi Panduroviću, Isidori Sekulić. Poznate su njegove britke polemike sa Jovanom Skerlićem. Ima velike zasluge za razvijanje književnih veza između Srba i Hrvata u ovom vremenu.
Matoš se najprije pojavio kao prozni pisac. Njegova proza kreće se od realizma do fantastike, a najbolja svojstva su joj liričnost i svježina jezika. Ova proza je preplavljena humorom, ironijom, satirom, sarkazmom, groteskom. Liriku počinje da piše u zrelim godinama, za života nije izdao pjesničku knjigu, u sonetu je postigao visoke poetske domete. Ali Matoš je najplodniji kao kritičar: piše o mnogim književnim pojavama i problemima, piše o velikom broju srpskih, hrvatskih i stranih pisaca, polemiše. Njegova kritika je impresionistička, ali sa lucidnim zapažanjima i usredsređenošću na stilska svojstva književnog djela.
Proza: Iverje (1898), Novo iverje (1900), Umorne priče (1909).
Kritika: Vidici i putevi (1907), Ogledi (1905), Naši ljudi i krajevi, Portreti i pejzaži (1910).
Knjiga pjesama “Pjesme” objavljena je posthumno 1923. godine.
POEZIJA
Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao uporedo od samog početka svojeg pisanja, poezijom se kontinuirano počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine, i do kraja života napisao je osamdesetak pjesama. Neosporno je da je Bodler bio veliki Matošev učitelj, od kojega je preuzeo niz formalnih elemenata, i o kome je, ne jednom, oduševljeno i pisao. Osjećaj i potreba za strogo određenim oblikom — konkretno za formu soneta, smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opšti sklad muzike riječi, boje i mirisa, dakle osjećaj za sinesteziju, vrlo prefinjen ritam, te izmjena govorne i pjevne intonacije — su spoljnje, vidljive odlike Matoševe poezije. Ljubav i cvijet, možda dvije ključne riječi i njihovo variranje, međusobno pretapanje i pretvaranje čiste apstrakcije poimanja ljubavi u konkretan pjesnički simbol cvijeta, javljaju se kao dominantni motivi u početku Matoševog pjesničkog govora. Česta pojava motiva smrti u toj lirici, elegičnost, sumornost i baladičnost mnogih njegovih stihova, intenzivno osjećanje prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i doživljaji ljubavi kao velike boli, posljedica su sukoba sna i stvarnosti, najjače izraženih u ponajboljim ljubavnim pjesmama "Samotna ljubav", "Djevojčici mjesto igračke" i "Utjeha kose". Ali, i onda kad je bio najviše obuzet intimnim dilemama i formiranjem vlastitih koncepcija života i svijeta, traženjem puta do ljepote i harmonije, kad je svoja emocionalna stanja izražavao u poetskim pejsažima "Jesenje veče", "Notturno", on je istovremeno izražavao i svoja patriotska osjećanja koja su bila neraskidiv, sastavni dio njegove ličnosti. U svojim ponajboljim rodoljubivim stihovima "Stara pjesma" iz 1909. i "Iseljenik", razočaran po povratku u domovinu (1908) malodušnošću Hrvata u kuenovskoj i postkuenovskoj eri, Matoš piše elegične stihove obojene sumornim doživljajem domovine. Upravo osjećaju za jezik i njegovu melodioznost, u povezivanju subjektivnog, intimnog s objektivnim i opštim, i u posebno naglašenoj težnji za modernim izrazom i leži Matoševa poetska veličina.
UTJEHA KOSE
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
DJEVOJČICI MJESTO IGRAČKE
Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta;
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta.
Još je deset karnevala do tvog bala.
Ti se čudiš dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva, kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš — to je šala.
Al će doći veče, kad ćeš, ko Elvira,
Don Huanâ sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.
Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim klovnom iza katastrofe.
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne , avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Godišnja članarina iznosi pet eura. U okviru biblioteke postoji čitaonica gdje možete provesti sate čitajući zanimljiva štiva. Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
