On je dobio ime Ernst Teodor Vilhelm, no posljednje će zamijeniti i zvati se Amadeus, iz poštovanja prema Mocartu. Odrastao je u građanskoj porodici koja je cijenila dužnost i tačnost, ali koja Hofmanu nije duhovno ništa mogla da ponudi. Dječak je sanjao o umjetničkoj egzistenciji, vrlo rano je pokazao darovitost za muziku i slikarstvo. Hofman je studirao pravo, bio je briljantan pravnik, radio kao vladin savjetnik u Varšavi i Poznanju. Izgubio je položaj sudije, pa je radio kao nastavnik muzike i saradnik muzičkih časopisa. Dobio je mjesto kapelnika 1808. godine, prvo u Bambergu, zatim u Drezdenu i Lajpcigu, dok 1816. godine nije počeo da radi u apelacionom sudu u Berlinu. Presudan događaj u njegovom životu predstavlja susret sa sedamnaestogodišnjom Julijom Mark, koja se može prepoznati u ženskim likovima većine njegovih priča. Ispostaviće da se da je to bila samo duga težnja, jer Juliju je žrtvovala njena majka, i cijelo Hofmanovo stvaralaštvo vrti se oko te teme odnosno ogleda se u pjesnikovom bježanju iz odvratne stvarnosti koja mrzi umjetnika. Bio je odličan crtač, ljudi su zazirali od njegovih karikatura. Nije mogao da radi i piše bez mnogo pića.
Hofman je po svojoj prirodi bio romantičar, nije pripadao ni Hajdelberškoj ni Jenskoj školi. Satiričko posmatranje njemačke stvarnosti izdvaja ga od drugih romantičara. Dugo vremena je smatran najznačajnijim njemačkim pripovjedačem, posebno u inostranstvu, gdje je bio primijećen od strane Poa, Bodlera, Balzaka, Bajrona, Valtera Skota, Dikensa, Dostojevskog… U njegovim književnim djelima "nikada ne znate šta će se dogoditi". Neka od njegovih značajnih ostvarenja su: "Vitez Gluk", bajka "Zlatni lonac", roman "Đavolji eliksiri", "Princeza Brambila", psihološka kriminalna novela "Gospođa Skideri".
Bodler je "Princezu Brambilu" nazvao katihizisom savremene estetike. Hajne je rekao, ko nad "Princezom Brambilom" ne izgubi razum, nema šta da izgubi. To je priča u kojoj se prepliću mašta i stvarnost. Glumac Điljo i modiskinja Đačinta se zavade nakon što jure iluziju koju imaju jedno o drugome. Šarlatan Čeljonatise stara o tome da svako od njih doživi svoju iluziju kao stvarnost. San koji sanjaju postaje stvaran, oni se osjećaju voljenim od strane iluzije, svako se preobražava u ono kako ga drugi zamišlja. Konačno se nalaze i otkrivaju iluziju u stvarnosti, u tom karnevalu oni se smiju. Hofman humor definiše kao "divnu snagu misli, rođenu iz najdubljeg opažanja Prirode, da napravi sopstvenog ironičnog dvojnika, u čijim čudnim lakrdijama - zadržaću tu bezobraznu riječ - on prepoznaje sopstvene i lakrdije čitavog Bića tu i njima se uveseljava". U "Princezi Brambili" u osnovi riječ je o oslobađanju stega pomoću smijeha.
Odlomak
"Ali ono je bilo kao da je ljupka čarobna slika, koja ti je inače govorila samo u dalekim slutnjama, ovladala cijelom tvojom dušom u tajanstvenom spajanju sa tvojim duhom, te u bojažljivom ljubavnom zadovoljstvu nijesi nastojao niti si se usuđivao da zagrliš slatku nevjestu koja je u sjajnom ukrasu ušla u mutnu, mračnu radionicu misli – no ova se izgubila od sjaja čarobne slike u sjajnom bljesku, i sva čežnja, sve nadanje, strasna požuda da se uhvati ono neizrecivo probudili bi se i sjevnuli u žarkim munjama, i ti bi htio da propadneš u neiskazanom bolu, i da budeš samo ona, sama ta ljupka čarobna slika! Da li ti je pomoglo što si se probudio iz sna? Zar ti nije ostalo neopisivo ushićenje koje u spoljnom životu kao oštar bol nagriza dušu, zar ti to nije ostalo poslije svega? I zar ti se nije sve oko tebe učinilo pusto, žalosno, bezbojno? I zar nisi uobražavao da je tvoje pravo biće samo onaj san, a ono što si inače smatrao za svoj život da je samo neshvatanje zaslijepljenog razuma? I zar nijesu sve tvoje misli padali kao zraci u jedno isto žarište, koje je, kao vatrena čaša najvišeg žara, skrivala tvoju slatku tajnu pred slijepom, pustom vrevom svakidašnjice? Hm! U takvom sanjarskom raspoloženju čovjek izranjavi noge o šiljasto kamenje, zaboravi da pozdravlja otmen svijet, kaže prijateljima 'dobro jutro' u poznoj noći, udari glavom o prvu kapiju zaboravivši da je otvori. Ukratko, duh nosi tijelo kao nezgodno odijelo, koje je svuda suviše široko, odveć dugačko, suviše neprilagodljivo."
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
