Pohađao je gimnaziju u Torinu. Poslije završenih studija istorije književnosti, Paveze je neko vrijeme radio kao profesor, a potom kao urednik u izdavačkoj kući Einaudi, koju je osnovao njegov drug iz gimnazije i sa fakulteta.
Svoj književni rad počeo je kao esejista i prevodilac. Godine 1938. objavljuje prvu zbriku poezije „Rad je zamoran“, a 1941. prvi roman „Tvoji krajevi“ koji pobuđuje živo interesovanje.
Poslije rata, izlazi mu iz štampe zbirka pripovjedaka „Raspust u avgustu“ (1946), pa roman „Drug“ (1947) i knjiga mitoloških evokacija „Razgovori sa Leukom“. Godine 1949. Paveze objavljuje, pod zajedničkim naslovom „Prije nego što pijevac zapjeva“, dva romana: „Zatvor“ i „Kuća na brežuljku“. Iste godine štampana su mu još tri romana: „Lijepo ljeto“, „Đavo na brežuljcima“ i „Među usamljenim ženama“. U aprilu 1950. objavljen je posljednji Pavezeov roman, „Mjesec i kresovi“.
U noći između 26. i 27. avgusta 1950. Čezare je izvršio samoubistvo u jednoj hotelskoj sobi u Torinu.
Poslije Pavezeove smrti objavljeni su i njegovi stihovi „Doći će smrt i imaće tvoji oči“, zbirka eseja „Američka književnost i drugi eseji“, „Umješnost življenja“ (dnevnik od 1937-1950) i jedna zbirka pripovjedaka – „Praznična noć“.
U dnevniku „Umješnost življenja“ pronalazimo žarišta Pavezeovog osjećanja svijeta, šifru njegovog bića. To su tuga za nepovratno izgubljenom spontanošću čije je oličenje djetinjstvo; nemogućnost da se stvari vide „prvi put“; zadivljenost pred previranjem nagona, pred divljim, sirovim, primitivnim, koji nadvladava racionalno poznanje, a s tim u vezi i buđenje interesovanja za mitsko, pagansko, sujevjerno; svijest o vremenu koje protiče, vaskrsavajući prošlost; saznanje o postojanju snaga koje u vidu sudbe ili kobi upravljaju ljudskim životom; otuđenost, „neukorjenjenost“, samoća kao posljedica uspostavljanja ljudskog odnosa.
Te okosnice Pavezeove umjetnosti, taj podtekst povijesti o njegovom življenju, uzročnici sudbonosnim promjena u njemu kao i samog konačnog odlaska u ništavilo, u dnevniku „Umješnost življenja“ su razmatrane kroz uzdržan, sažet, misaono usredsređen monolog. Priroda, objekti ljudi – prevazilaze sebe u značenju i pretvaraju se u simbole koji su se vinuli do najviših vrhova poetske univerzalnosti.
Dnevnik Čezara Pavezea je monolog jednog determinisanog čovjeka bez iluzija koji je izgubio svaku nadu, pa se ne uzbuđuje, i u ključnim trenucima života može ostati načelan i ne izgubiti osjećanje mjere i takta. On čak voli što je sam, priželjkuje dane koji ne bi bili ispunjeni pravom naklonošću i nemirom i u nekoliko navrata u dnevniku veliča mir i ravnodušnost prirode koju bi da uzme za uzor.
Čezare Paveze smatra da bi se od ovakve smrti duha mogao spasti jedino vaskrsavanjem izgubljenog djetinjstva, tog doba prvog intuitivnog, neracionalnog poimanja stvarnosti, kad bi se iz urbaniziranog života mogao vratiti spontanosti, to jest prirodi i zemlji, koje su njegovo pravo opredjeljenje, kad bi mogao ponovo povjerovati u mitsku moć „mjeseca i kresova“.
No djetinjstvo se, na žalost, neodložno i nepovratno pretvorilo u prošlost koja se ne može produžiti u sadašnjosti, kako to pokušava Prust, vjerujući u načelo Bergsonove filozofije. Ne možemo se vratiti u doba kad smo svijet poimali intuicijom, a nijesmo ga morali istraživati. Sada sve vidimo „drugi put“, ne otkrivamo, već se sjećamo. Nekako u samom početku dnevnika, Paveze bilježi: „Čini se da je umjetniku nepodnošljivo jedno: ne osjećati se više na početku.“
17. oktobar
Čovjek ne može zavarati sopstvenu prirodu.
Htio si da izvedeš nešto što je svojstveno jakima, da pobjegneš kao stoik koji umije sebe da obuzda, a sve se završilo na tome da niti si pobjegao, niti više uživaš u onom društvu kao nekad.
Najsvirepija pouka ovog kukavičluka da je da se uopšte nijesi popravio poslije dvije godine razmišljanja.
Ovo kažem da se ne bi tješio kako ćeš opet moći izaći iz ovog ponora – razmišljajući.
3. februar
Od čega se u krajnjoj liniji sastoji moja fiksna ideja da sve leži u onom tajnom i ljubavnom pojmu „u sebi“ koje svako stvorenje nudi onom ko umije da pronikne u njegovu suštinu? Ni od čega, jer takvu ljubavnu zajednicu nikada nijesam mogao da ostvarim.
U suštini, tajna života sastoji se u tome da se pretvaramo da imamo ono što nam tako bolno nedostaje. Hrišćansko učenje je sve u tome. Uvjeriti sebe da je sve stvoreno za dobro, da postoji bratstvo među ljudima – a ako to nije istina, šta mari? Utjeha za to uvjerenje je da se u to vjeruje, a ne da stvarno postoji. Jer ako u to vjerujem ja, ako on, ako oni u to vjeruju, to će biti istina.
18. februar
Kad splasne oduševljenje idejom koju smo sebi uvrtjeli u glavu, osjeti se nedostatak jedne središnje ideje koja ispunjava značenjem unutrašnje trenutke. Jednom riječju, što je više duh obuzet osnovnim raspoloženjem, to unutrašnji predio postaje bogatiji i raznolikiji.
Treba tražiti samo jedno, da bi se dobilo mnogo.
8. avgust
Život nije traganje za iskustvima, već za sobom. Kad jednom otkrijemo svoj osnovni status, primijetimo da je on usaglašen sa našom sudbinom i tako nađemo svoj mir.
Ukoliko želite da uronite u divni svijet literature i pronađete djela velikih svjetskih klasika, kao i djela na psihološke, kriminalističke, ljubavne, avanturističke teme, i ako vam je potrebna stručna literatura, JU Narodna biblioteka "Njegoš" i NVO Društvo prijatelja biblioteke "Njegoš" vas pozivaju da se učlanite u Biblioteku "Njegoš". Jedna poslovica kaže da: Dobru knjigu čini dobar čitalac, zato vas željno očekujemo.
Ivan Lješković
