Događaj je organizovan u okviru projekta „Jezik prostora / Prostor jezika – Televizija, identitet i lokalitet u savremenoj umjetnosti“, a otvorio ga je predsjednik Opštine Šavnik Jugoslav Jakić. On je naglasio da je Karadžić svojim autentičnim darom učinio lokalno univerzalnim, te da je njegovo djelo postalo i trajna turistička vrijednost Šavnika.
Šavnik – domovina poetskog duha i krša koji govori
U emotivnom prologu manifestacije istaknuto je da postoje stvaraoci koji ne opisuju svijet, već trajno upisuju ljudske sudbine u kolektivnu memoriju. Karadžić je opisan kao „neustrašivi arhitekta našeg mentaliteta“, čije je dramsko pismo oštro poput šavničkog krša, a duboko poput ljudske duše.
“Šavnik i njegova okolina nijesu samo geografski prostor. Oni su jedna od domovina poetskog duha, prostor u kojem se ukrštaju epsko, lirsko i komično – tamo đe riječi postaju kamen, a kamen progovara umjetnošću”, poručeno je tokom programa.
Arijana Čulina: „Piše li mi Mišo?“ i vječni nesporazumi
O stvaralačkom nasljeđu velikog pisca govorili su reditelj Draško Đurović i književni kritičar Vlatko Simunović, dok se putem video-obraćanja uključio reditelj Milan Karadžić. Posebne simpatije i nostalgične osmjehe publike izmamilo je uključenje iz Splita legendarne glumice Arijane Čuline, koja je u kultnoj seriji „Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo“ tumačila lik Milijane Mišura.
Čulina se sa toplinom i humorom prisjetila saradnje sa Karadžićem i snimanja serije koja je zaluđela bivšu Jugu. Naravno, nije moglo proći bez evociranja čuvenih replika i pisama iz Njemačke. Publika je u glas citirala nezaboravne momente poput onog: „Piše li mi Mišo? Piše, kako ne piše, evo tri godine samo o tebi raspituje…“, ili vanvremenskog Radosavljevog uputstva o slanju novca: „Nemoj slati u markama, marke su propale, nego pošalji u devizama!“. Upravo te replike, kako je rečeno, oslikavaju vječni nesporazum između našeg čovjeka i svijeta koji ga okružuje.
Od Ljeposave do Milijane: Stubovi kuće i ogledalo surove tradicije
Poseban i izuzetno zapažen dio panel diskusije bio je posvećen ženskim likovima u Karadžićevom opusu – Ljeposavi, Jeki i Milijani. Učesnici su se osvrnuli na to kako se u specifičnom ambijentu crnogorskog patrijarhata i mentaliteta tretirala žena, koja je istovremeno bila i stub kuće i žrtva strogih društvenih kanona.
Dok su muški likovi često trošili energiju na rješavanje “svjetskih pitanja”, ponos i seoske sujete, teret opstanka i surove svakodnevice nosile su žene. Kroz lik vječito zabrinute i vjerne Jeke, gorde Ljeposave i mlađe generacije koju simbolizuje Milijana, Karadžić je sa nevjerovatnom preciznošću prikazao emancipaciju, unutrašnje borbe i patnju crnogorske žene. One u njegovim djelima nijesu samo pasivni posmatrači; one su glas razuma, čuvarke ognjišta i ogledalo u kojem se ogleda sav besmisao muškog tvrdoglavog ponosa. Njihov humor je često bio odbrambeni mehanizam, a njihovo ćutanje rječitije od bilo koje replike.
Humor koji je preživio modu i politiku
Učesnici panela su naglasili da humor „Đekne“ i drugih Karadžićevih djela ostaje imun na vrijeme jer nikada nije zavisio od dnevne politike, mode ili prolaznih društvenih pojava.
“On počiva na trajnim ljudskim slabostima i vrlinama: na sujeti, tvrdoglavosti, naivnosti i želji za boljim životom. Ljudi se mijenjaju spolja, ali iznutra ostaju iznenađujuće slični. Zato se i danas, nakon skoro četrdeset godina, smijemo istim scenama”, istaknuto je tokom diskusije.
Panelisti su ukazali i na proročku dimenziju Karadžićevog talenta. On je umio da prepozna društvene apsurde mnogo prije nego što postanu očigledni svima. Njegov humor je bio škola kritičnosti koja uči publiku da iza prividne normalnosti prepozna besmisao i licemjerje svakodnevice.
Karadžić nam danas najviše nedostaje
Zaključak panela bio je jedinstven – Miodrag Karadžić danas bolno nedostaje crnogorskoj i regionalnoj kulturi. Nedostaje njegov specifičan, oštar i ljekovit pogled na svijet.
Svega onoga što je bilo hrana njegovom duhu – lažnih autoriteta, društvenih apsurda i malih komedija ljudske svakodnevice – danas imamo u izobilju. Paradoks je da danas imamo možda više razloga za smijeh nego ikada ranije, ali imamo mnogo manje ljudi koji umiju da taj smijeh i apsurd pretoče u vrhunsku umjetnost.
Djelo Miodraga Karadžića zbog toga ostaje neprolazno, svevremeno i obavezuje nas da ga čuvamo, proučavamo i – što je najvažnije – iznova gledamo i pamtimo.
U sklopu programa emitovan je i dokumentarni film „Miodrag Karadžić – Pisac našeg mentaliteta“, koji je publiku još jednom podsjetio na genijalnost njegovog stvaralačkog oka.
Centar za kulturu Šavnik
