Reportaže koje su do nedavno bile samo u onlajn formi, Jovanka i Ana odlučile su da smjeste među korice knjige “Zaboravljenim stazama” koja je sinoć promovisana u Muzičkoj školi.
“Kada smo Ana i ja krenule ovim stazama, kojima se sve rjeđe ide, prva reakcija naših porodica bila je gdje ćete vas dvije same u nepoznata sela, među nepoznate ljude, sigurno će vam nešto biti. Poješće vas medvjed ili neka druga životinja, koji mjesec kasnije priča je bila: kad ćete do Banjana, mislite li ići do Bukovice, čekaju vas Drobnjaci”, prisjetila se Jovanka.
Iako je kaže bilo nepoznatih sela, nepoznatih ljudi je bilo vrlo malo. U svojim tumaranjima stizale su do Drobnjaka, Pive, krnovskih i lukavičkih katuna, kroz grahovski kraj, stazama koje su, kako reče Jovanka, mukotrpno probijene.
“To su kilometri zapuštenih imanja, velikih snova, koji su odveli ljude daleko, a nekad su bježali od muke i nevolje. To su kuće koje su građene odvajanjem od usta, a koje više nijesu ni na usnama potomaka. Tu se svaka stopa zemlje kamena otimala od prirode i osvajača, a danas lagano prepuštena. Ipak, još uvijek tu poneko svijetlo razbija pomračinu i to je bila luča prema kojoj smo mi išle. Zahvaljujući njima nastale su Zaboravljene staze”, istakla je Jovanka.
Željele su zabilježiti priču mještana kako je selo dobilo ime, čuti predanja, saznati kako se živjelo, ali i kako se umiralo, zašto je selo na izdisaju…
“Jer u svako selo u koje smo bile na izdisaju je, i to je ono što najviše muči sve one koji su ostali da se bore na tim ognjištima. Pogodio nas je svaki drhtaj u glasu, svaki stisak staračke šake drugom šakom i znale smo da se njihove priče moraju napisati. Željele smo da pokažemo ljudima, iz ma kog sela da su, da nije nužno mi da se vratimo na selo, da živimo tamo, jer svi znamo koliko je to nemoguće, ali bar da zapamtimo ko smo, odakle smo, da prenesemo dalje”, poručila je Jovanka.
Staze su njoj i Ani, priča, donijele mnogo kafa na livadama, ručkova kod seljana, puno zgoda, a i poneku nezgodu.
Za Anu, Zaboravljene staze su, kako je kazala, trogodišnji dnevnik, nekih nezaboravnih avantura u kojima su ona i Jovanka beskrajno uživale.
“Napisale smo dosta toga u našem dnevniku, ali za neke ljude koje smo upoznale i neke emocije koje smo doživjele, pejzaže koje smo vidjele, nijesmo našle prave riječi. Naši obilasci posle tri godine su prekinuti zbog mog i Jovankinog majčinstva. Tako da smo iskusile kako je nositi dijete devet mjeseci u stomaku i čitav život u srcu. Moram da napravim jedno malo poređenje, a to je da smo mi ovu knjigu pisale srcem tri godine, i nosile je u srcu tri godine. Tako da je ona naše čedo”, kazala je Ana.
“Vi nijeste sa ovog svijeta”
Recezent knjige dramski pisac i scenarista, Obrad Nenezić pročitao je poetski esej naslovljen “Vi nijeste sa ovog svijeta” koji je posvetio autorkama.
“… I definitivno vi nijeste sa ovog svijeta.
Odmah da vam kažem,
taj vaš put zaboravljenim stazama je pase.
A potreban kao nasušni hljeb i so.
Nikad kao sad kad je internet svakom zavičaj i rod.
I svaki ozbiljan dasa i bezveznjaković može da nađe
Svoj davni put zaboravljen u pasovima i koljenima
Od bijelog oca do bijele pramajke… Koliko plati…
(Ne popu nego botu, ne porti nego portalima)
Ali ko još piše o ljepoti kad groteska vlada… Osim vi
Ko još pita o dobroti kad se mržnja nada,
da će svjetlost doći ne iz sunca nego iz mraka…
Osim vi… Nek vam je salva a ne slava komentara”, zapisao je Nenezić.
Odlomke iz knjige čitali su Boban Čvorović i Nebojša Ćićo Vulanović, dok je muzički dio večeri upotpunila Bjanka Minić, učenica Srednje muzičke škole “Dara Čokorilo”, koja je izvela kompoziciju Sergeja Rahmanjinova “Preludij u gis – molu op. 32. br. 12”.
Promociju je organizovala JU “Zahumlje”, u saradnji sa Muzičkom školom “Dara Čokorilo”, a u okviru martovskog repertoara Nikšićke kulturne scene.
