Sreli su se profesorica i pomenuti učenici u septembru, kada je postala njihov razredni starješina. Oni – maturanti, željni da mijenjaju svijet, ona – prosvjetni radnik spreman da čuje njihove želje. Ali, priznaje Perišić, razlikovali su se njeni maturanti, njena djeca, kako ih zove, od ostalih – skromnošću, zatvorenošću i brojnim talentima koje posjeduju, a o kojima ne pričaju. Zato je ona odlučila, da uz njihovu pomoć, ispriča njihovu priču, pustila ih da žele da stvaraju, a ona ih, kao vješti kormilar, sigurno vodila životnim vodama. Tako je i nastao kolažni projekat “Dodaj malo boje – malo crvene”, a profesorica Bojana i njenih 20 učenika filmom pokazali kako se snagom volje, pozitivnom energijom i ljubavlju crveno bojom „boji“ crno-bijeli svijet.
Izazov je svakom učitelju da upozna dijete, da mu se približi, da ga razumije i prepozna one talente koje sobom nosi. IV1 je specifično odjeljenje jer su jako zatvoreni, nijesu spremni da se rascvjetaju pred čovjekom, ranjivi su, tako da je trebalo malo vremena da se malo bolje upoznamo, da mi ukažu to povjerenje. Upravo zato što sam ih prepoznala kao osobe koje nijesu spremne da lako govore o sebi, došla sam na ideju da ih malo ’otvorim’, rascvjetam, da ljudima pokažem kakvo bogatstvo oni sobom nose“, sa ponosom i ljubavlju kaže profesorica koju su učenici, nakon prikazanog filma, „okitili“ cvijećem, poklonima, i onim najvažnijim – ljubavlju.
U filmu je prikazan djelić onoga što 20 Bojaninih maturanata nosi sa sobom. „Smatrala sam da treba malo progovoriti o njihovim talentima, interesovanjima, da taj duh zajedništva prepoznamo kroz timski rad, saradnju i ljubav koju ćemo spremno i širokogrudo poklanjati jedni drugima, jer u suštini, dobar odnos se gradi na davanju i kroz davanje mi dobijamo i bivamo nagrađeni kao učitelji. Negdje vjerujem da smo svi u tome uspjeli“.
Priznaje da je učenike „napadala“ ljubavlju i potajno se nadala da će uzvratiti na isti način. To je i dobila i odlučila da im pokloni film, savremeni zbornik uspomena, vješto „čeprkala“ po njihovoj duši, ali i po društvenim mrežama,„skladištu“ njihovih uspomena, pustila ih da se rascvjetaju i da život oboje crvenom bojom.
„Čista emocija traži svoj eho i eho se prepoznaje. Smatram se privilegovanim učiteljem upravo zato što sam ih upoznala i što sam dobila tu njihovu crvenu boju koja je oplemenila sve nas, a onda imala želju da tu crvenu boju sačuvamo, da ostane sjećanje, jedna lijepa uspomena na dane koje smo dijelili, koji mogu biti inspiracija pred životnim nedaćama pred kojima će se naći, da znaju da je to potpuno prirodno i očekivano, ali da oni to mogu“, ističe Perišić.
Učenicima, ali ne samo njima, poručuje da treba pratiti svoju zvijezdu i da u tom traganju treba vjerovati u sebe i svoje sposobnosti i raditi na samospoznaji.
„Biti inspirisan svijetom oko sebe čak i kad je on mračan, suvonjav, i kada ne nudi mnogo energije jer čovjek je energija. Mi imamo unutrašnje resurse koje treba obogatiti, buditi, i u suštini ne zavisimo od sunca koje je spolja, od objektivne stvarnosti, jer subjektivna stvarnost je ta koja pomaže čovjeku da sija, blista. Oni su svi moje zvjezdice tako da nama svjetlosti nije falilo. Iako smo na trenutke možda zaličili na preozbiljne i mračne, to je više stvar zrelosti, razumijevanja, pripremanja za jedan svijet odraslih koji nema razumijevanja za to emotivno, nježno, ranjivo. To su ipak djeca, ušuškana i svilena, koju smo pratili, njegovali, voljeli. Sad su stepenice koje moraju preći sami, ali se mogu sjetiti da imaju ljubav koja ih prati. Mislim da je to velika snaga u životu“, poručila je profesorica.
Montažu filma uradio je Ilija Mićanović, dok se za vizuelno rješenje plakata pobrinula Marija Zečević, a organizator večeri je JU „Zahumlje“.
Izvor: vijesti.me
