Bio je to trenutak u kom smo shvatili da je život okrutan i da je moguće da čak i neko poput Dragana Radulovića zauvijek ode. Tada nisam znao ono što sada znam – Dragan Radulović, zapravo, nikada nije umro. On je otišao sa ovog svijeta, rekao mi je Dušan, a ja mu vjerujem, preselio se u vječnost iz koje neprekidno pjeva. Život se u jednom trenutku pokazao surovim, a onda me je i naučio da je ta surovost pobjediva – kroz umjetnost, kroz vjeru, kroz rađanje, kroz osmijeh…
Dvadeset dvije je godine otkako nas je napustio vječiti sjedokosi dječak. I te dvije decenije plus dvije godine djeluju kao vječnost zbog svega što je nestalo s njim, a što nam fali – naročito djeci. One su i tren, jer njegov dobri duh još živi među nama. Poezija Dragana Radulovića nosi djecu na krilima mašte do ljepših i humanijih svjetova, do prvih ljubavi, odrastanja, nestašluka i sanjarenja. Emisije za djecu su i dalje voljene i gledane, a to što danas u ponudi nemamo ništa slično, problem je cijelog obrazovnog, kulturnog i uopšte društvenog sistema, koji ne baštini potrebu da se djeci pruži utočište kad žele (i moraju) da pobjegnu od sivila svakodnevice. On je i uzor, jer je davno pokazao kako treba, šta je pravi put i da na djeci treba da bude fokus.
Sjećamo se Dragana kroz festivale, kroz ulice koje nose njegovo ime, kroz knjige, kroz čitanke, kroz časopis „Osmijeh“ u kom smo prošle godine objavili temat njemu u čast. Sjećamo ga se prepoznajući u svakom oblaku njegovu kosu i dušu. I vjerujem da mu se duša raduje kad ka nebu krenu hiljade dječjih glasova koji govore njegove stihove u vrtićima, školama, na priredbama, konkursima, takmičenjima…
Dragan nas primjerom uči da djecu volimo, da ih pitamo, da se radujemo odgovarajući na stotine pitanja, jer se iz svakog od tih odgovora rađa novi svijet. Živimo u vrijeme populizma, iskrivljenog sistema vrijednosti, lažne slike koju za pojedinca i o pojedincu grade mediji i društvene mreže. I kad god, svjesno ili nesvjesno, nevinost i naivnost djeteta iskoristimo za reklamu, Dragan treba da bude zid o koji će se razbiti naše opake namjere.
On im nije okrenuo leđa kad se ugase kamere!
Radimo, stvarajmo, živimo i borimo se za njih! Kao vukovi! Kao lavice! Jer u Crnoj Gori ne smije biti važnije teme od djece. A malo ko je radio i uradio za djecu koliko čika Dragan. Zato, on ne smije biti zaboravljen, on je dobroćudni srebrnokosi div koji se s neba osmjehuje i čuva one koji su nam svima dragocjeni, opominjući nas i vraćajući na početak, na djetinjstvo, na dječju ljubav i osmijehe.
I zato, Dragan živi i živjeće, u nama i bez nas, zbog svakog osmijeha, mirnog sna ili spokoja kojima je darivao djecu.
Pjesma "Nagrada za dobrotu" koju je Radojičić napisao povodom 18 godina od odlaska Dragana Radulovića
