“Mladić sa neobičnom kosom često u blizini svira gitaru...“, prozbori.
“Pa kako ga, sine, ne poznajem?“, reče moja starica mnogo kasnije meni, mada ga lično nikada nije upoznala...
“Tata, upoznaj me sa njim”, uporno me golicao glas sina Marka Ulicom Ivana Milutinovića, gdje doselismo – pored njega.
Deceniju kasnije, i moja Ivana ponovi bratove riječi...
Kako je samo bio nježan prema mojoj djeci...
Kao učitelj kad prvi dan u školi dočekuje prvake…
“Zaraziše” se.
Puno puta u Sportski centar dolazile su kolone mališana na koncerte koje bih upriličio za njih...
Bilo ih je mnogo...
Poslije jednog nastupa slučajno se sretosmo....
“Izvini, burazeru, da li bih mogao da lijepim postere za tvoj nastup koji jedva čekam?”, upitah ga.
Pri svakom narednom susretu to bi mi napomenuo...
Vidio sam da mu je drago...I blagost mu se čitala sa lica...
Uvijek se oduševljavao ljepotama Trebjese i uvijek je imao divnu i vrlo poučnu priču...
Jednom odosmo u kafanu...
Mnogo kasnije shvatiću šta mi je govorio i šta mi je savjetovao...
Krivo mi je što moja mladost to nije odmah “zabetonirala”...
A dođe i Ratko Kraljević, vječiti prijatelj u Nikšić...
Sa kumom, Gaborom Lenđelom (ex – frontmenom grupe Teška industrija), donese u studio “Umjesto gluposti” i “Džemper za vinograd”...
Najviše što se moglo...
Ratko i on evociraju uspomene...
Godine devedesete... Kraj devedesetih...
I on, i Ratko, i Gabor – moji!
Ja sam povlašćen!
Učestvovah 2003. na Pozorišnom festivalu u Subotici i čuh kako je osamdesetih godina bio veliki koncert za studente u tom gradu i moj prijatelj im pokloni sav prihod...
Golem prihod...
Pamti Subotica...
Umalo zaboravih!
Posljednji koncert u sali “18. septembar”...
Četvrti red...
Sreći i zadovoljstvu nema kraja...
I svi moji prijatelji će potvrditi...
“Daj, pusti Šantinog Šobića!”
Sve ostalo pročitajte, slušajte...
Imate o kome...
I da nam dugo živi!
Volim te, kao člana porodice!
I samo mi je jedno žao...
Nijesam bio još rođen...
“Idemo u park!”, reče majka...
