Kakva je bila ona mala Andrea koja je 2015. godine prvi put zakoračila na rukometni teren i da li bi danas prepoznala koliko daleko će je taj prvi korak odvesti?
Kao mala, voljela sam da pratim sve sportove, ali me je rukomet najviše privukao. Već od prvog treninga sam zavoljela igru i znala da je to sport kojim želim da se bavim. Da mi je neko tada rekao gdje će me taj prvi korak odvesti, vjerovatno mu ne bih vjerovala. Danas, kada pogledam sve što sam prošla, mogu samo da budem zahvalna toj maloj Andrei što je izabrala baš rukomet.
Koliko ti danas znači Levalea, klub u kojem si napravila prve rukometne korake, i šta je ono što ćeš iz tog kluba uvijek nositi sa sobom?
Levalea za mene nije samo klub u kojem sam počela da treniram, već mjesto gdje sam napravila prve korake, učila šta znači biti sportista i stvarala prve uspomene. Tu sam napravila prve greške, naučila iz njih i postepeno rasla. Iz tog kluba ću uvijek nositi zahvalnost, uspomene i sjećanje na ljude koji su vjerovali u mene kada sam tek počinjala.
Ko ti je bio rukometni uzor dok si odrastala i postoji li igračica čiju si igru posebno voljela da pratiš?
Dok sam odrastala, uvijek sam voljela da gledam najbolje igračice i da od njih nešto naučim. Posebno su mi se izdvajale igračice koje imaju karakter, dobar pregled igre i sposobnost da preuzmu odgovornost kada je najteže. Upravo zbog toga mi se Itana Grbić posebno izdvajala i voljela sam da pratim njenu igru.
Kako se snalaziš sa školom, treninzima, putovanjima i svim obavezama koje zahtjeva rukometni poziv?
Nije uvijek lako i često zahtijeva dosta odricanja i dobre organizacije. Dešava se da zbog treninga, utakmica ili putovanja moram da nadoknađujem školu i učim kada bih možda najradije odmarala. Ali naučila sam da je disciplina važna i van terena. Nekad je teško uskladiti sve, ali kada nešto stvarno voliš, pronađeš način.
Kakav je bio osjećaj vratiti se u Crnu Goru i Nikšić nakon svega što ste ostvarile u Rumuniji i vidjeti koliko je vaš uspjeh obradovao i ponosnim učinio ljude kod kuće?
To je osjećaj koji je jako teško opisati riječima. Mi smo tamo bile fokusirane na utakmice, na svaku akciju i svaki trenutak, a tek kada smo se vratile, shvatile smo koliko je ljudi sve to pratilo i koliko im je značilo. Kada vidiš ljude koji su ponosni zbog tebe, znaš da sav trud, umor, suze i odricanja imaju smisla. Posebno mi je bilo emotivno vratiti se u Nikšić i osjetiti koliko ljudi stoji iza nas.
Kada si na Svjetskom prvenstvu proglašena za najboljeg srednjeg beka na svijetu, šta ti je prvo prošlo kroz glavu u tom trenutku?
Na početku nijesam očekivala da će se moje ime naći u završnici Svjetskog prvenstva. Kroz glavu mi je prolazilo da su se godine truda i rada isplatile i da počinju da se ostvaruju snovi jedne male djevojčice koja je samo željela da jednog dana zaigra na velikoj sceni.
Čija poruka ili poziv nakon osvajanja svjetskog srebra ti je najviše značio i natjerao te na suze?
Bilo je mnogo poruka koje su me dirnule i teško mi je da izdvojim samo jednu. Najviše su me pogodile poruke ljudi koji su od prvog dana bili uz mene i koji znaju koliko sam se trudila da dođem do ovog nivoa. Posebno je emotivno kada ti se jave ljudi iz Nikšića i Crne Gore i kažu da su gledali utakmice i da su ponosni. Tada tek shvatiš da medalja nije samo tvoja, već da predstavlja nešto mnogo veće.
Kada se ugase svjetla na terenu i ostaneš sama u sobi, ko je zapravo Andrea Dragnić van rukometa?
Van rukometa sam samo jedna sasvim obična djevojka. Volim da se smijem, da provodim vrijeme sa ljudima koje volim, da izlazim i da uživam u nekim malim stvarima koje nemaju nikakve veze sa sportom. Na terenu sam sportistkinja i želim da budem maksimalno ozbiljna, ali van njega želim da budem svoja. Mislim da je važno da nikada ne zaboravim ko sam, bez obzira na rezultate.
Šta te u privatnom životu najlakše nasmije, a šta najlakše povrijedi?
Najlakše me nasmiju ljudi koje volim i neke potpuno obične, spontane situacije. Volim iskren humor i ljude pored kojih mogu da budem potpuno opuštena. A najlakše me povrijede neiskrenost i razočaranje u ljude kojima vjerujem.
Da li si zbog profesionalnog sporta morala prebrzo da odrasteš i postoji li nešto iz tinejdžerskog života za čim žališ što si propustila?
Mislim da me je sport natjerao da neke stvari shvatim ranije nego što bih možda inače. Putovanja, reprezentacija, odgovornost, treninzi i velika takmičenja naučili su me da budem samostalnija i ozbiljnija. Naravno da postoje stvari koje sam propustila, ali ne žalim zbog toga. Svako odricanje koje sam napravila bilo je dio puta koji sam sama izabrala, a ja bih opet izabrala rukomet.
Koliko ti znači podrška porodice i koliko su ti roditelji i sestra važni na putu koji gradiš?
Podrška porodice mi znači sve. Oni su ljudi koji su uz mene i kada pobijedim i kada izgubim, kada sam najbolja i kada nisam zadovoljna sobom. Znaju koliko je truda potrebno za ovo čime se bavim i upravo zbog toga njihova podrška ima posebnu težinu. Medalje i priznanja su lijepi, ali kada imaš porodicu koja vjeruje u tebe, to je nešto što nema cijenu.
Šta za tebe predstavlja dres reprezentacije Crne Gore i osjećaj kada se pjeva himna?
Dres reprezentacije je za mene nešto posebno i nešto što se ne može porediti ni sa čim. Kada obučem taj dres, ne predstavljam samo sebe, već svoju porodicu, svoj grad i svoju zemlju. A kada se čuje himna, emocije su ogromne. U tom trenutku uvijek pomislim koliko je velika čast predstavljati Crnu Goru i koliko odgovornosti nosi taj dres.
Srebro oko vrata i titula najbolje na svijetu su već tu – koji je tvoj sljedeći veliki životni i sportski san?
Ne želim da se zaustavim na ovome. Ovo mi je ogromna motivacija da nastavim još jače da radim. Sportski san mi je da jednog dana osvojim zlato sa reprezentacijom Crne Gore i da napravim veliku seniorsku karijeru. Želim da igram na najvećim utakmicama i da jednog dana budem igračica na koju će se ljudi oslanjati kada je najteže. A životni san mi je da, bez obzira na sve rezultate, ostanem zdrava, srećna i okružena ljudima koje volim.
Izvor: rtcg.me
