Jedan od najvećih pjesnika sa naših prostora, boem, skitnica, čovjek posebnog duha i harizme. Sve to, i mnogo više, bio je Vitomir Vito Nikolić - dobri duh Nikšića.
O Vitu su mnogo i mnogi pisali i potrošiti još par redaka o čovjeku čija poezija dovoljno govori, vjerovatno je suvišno, ali sjećanje na velikana, kakav je Vito, to donekle opravdava.
Nikšićki slikar, Jovan Karadžić Kadžo, sjeća ga se kao dobrog i iskrenog prijatelja koji se nikad nikom nije želio povinovati. Pamti ga i po duhovitosti o čemu postoje i brojne zabilježene anegdote.
„Jednom smo se, negdje u ranu zoru, sreli ispred hotela Onogošt. Tada me, onako iznenada, u stihu pozdravio: „Pas skitnica kroz ponoć prođe, i tužan pogled na mene svali. Otkud ti Kadžo noćas ođe, zar su i tebe išćerali“, prijseća se Kadžo jedne od anegdota.
I sam Vito je znao pričati o događajima iz svog burnog života. U jednom od zapisa o svojoj poeziji kaže: ''...Ja nijesam pisao poeziju da bih bio slavan pisac. Želio sam, naravno, da ta poezija bude prihvaćena. Ali, nikad, zaista, nijesam osjećao da sam 'slavan', već da su ljudi razumjeli šta sam htio da kažem. Mislim da je svaki živi čovjek pjesnik. Pjesnik je u svakom ljudskom stvoru. Ko nije pjesnik, taj je davno mrtav. Ali, samo neki uspiju ovladati dušama svojih bližnjih. Drugo je to što sam ponekad nekom sekretaru komiteta znao reći da moj mandat traje stotinama godina, a njegov samo četiri, i slično...''
Vitomir - Vito Nikolić rođen je u Mostaru. Preminuo je tiho, u snu, u svom stanu u Podgorici 10. septembra 1994. godine. Te noći srce je samo prestalo da kuca. Nije bolovao. Sahranjen je 12. septembra na takozvanom privremenom groblju iza Saborne crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, upravo na onom mjestu gdje se prvih godina poslije Drugog svjetskog rata nalazila svlačionica kluba FK Sutjeska u kojoj je on, tada mladi beskućnik, proveo dvije hladne nikšićke zime. Na prvu godišnjicu smrti porodica je posmrtne ostatke prenijela u Staro nikšićko groblje.
