Slučaj dječaka iz Kotora koji je zadobio teške tjelesne povrede tokom opasnog izazova povezanog sa TikTokom potresao je javnost. Prema riječima njegove majke, dječak je tokom izazova ostao bez vazduha, izgubio svijest i pri padu zadobio teške povrede glave, lica, vratnih pršljenova i jetre.
U ispovijesti koja je proslijeđena roditeljskim Viber grupama, majka je apelovala na roditelje da razgovaraju sa djecom kako se sličan slučaj ne bi ponovio.Pitali smo psihološkinju gdje je granica između bezazlene zabave i ponašanja koje može ugroziti zdravlje ili život djeteta, kao i da li djeca umiju da prepoznaju trenutak kada je ta granica pređena.
Psihološkinja Adriana Pejaković za Portal RTCG upozorava da djeca, naročito mlađeg uzrasta, često nijesu u stanju da prepoznaju granicu između bezazlene zabave i ponašanja koje može ozbiljno ugroziti njihovo zdravlje ili život.
"Granica između zabave i opasnog ponašanja za odrasle bi trebalo da bude prilično jasna. Međutim, problem nastaje kada očekujemo da je djeca prepoznaju na isti način kao i mi. Djeca, naročito mlađeg uzrasta, nemaju dovoljno razvijenu sposobnost procjene rizika, predviđanja posljedica sopstvenih postupaka, a često ni razumijevanje da nešto što izgleda zabavno na ekranu može imati ozbiljne posljedice u stvarnom životu", kazala je Pejaković.
Kod adolescenata je, kako objašnjava, situacija nešto drugačija, jer oni često jesu svjesni opasnosti, ali ih to ne mora odvratiti od rizičnog ponašanja.
"Oni često razumiju da je određeno ponašanje opasno, ali to ne znači da će od njega odustati. Potreba za pripadanjem vršnjačkoj grupi, dokazivanjem i prihvatanjem može biti snažnija od svijesti o mogućim posljedicama", navela je Pejaković.
Poseban problem, prema njenim riječima, predstavlja okruženje u kojem djeca danas odrastaju.
"Djeca danas odrastaju u specifičnom socijalnom okruženju u kojem se pažnja, popularnost i prihvatanje često mjere brojem pregleda, komentara i reakcija. U takvom okruženju granice prihvatljivog ponašanja mogu postati prilično zamagljene", istakla je Pejaković.
Zbog toga, kako naglašava, odgovornost za njihovu bezbjednost ne može biti prebačena isključivo na djecu.
"Ne možemo očekivati od njih zrelost i sposobnost rasuđivanja koju razvojno još uvijek nijesu dostigla", zaključila je Pejaković.
Pejaković kaže da opasne izazove ne treba posmatrati samo kao dječiju nepromišljenost, već i kroz potrebu djece i tinejdžera za prihvatanjem i pripadanjem grupi.
"Ono što odrasloj osobi izgleda kao besmislen i opasan izazov, adolescentu može predstavljati priliku da stekne status u grupi, pokaže hrabrost ili izbjegne osjećanje odbačenosti", navela je Pejaković.
Dodaje da društvene mreže dodatno zamagljuju granice prihvatljivog ponašanja.
"Kada dijete vidi da određeno ponašanje izaziva oduševljenje i hiljade pozitivnih reakcija, može zaključiti da je ono društveno poželjno, čak i kada je objektivno opasno", istakla je ona.
Na pitanje kako roditelji treba da razgovaraju sa djecom o takvim sadržajima, a da ih ne uplaše niti navedu da kriju šta rade na internetu, psihološkinja kaže da razgovor o opasnostima na internetu ne treba da bude jednokratan, već dio svakodnevnog odnosa roditelja i djeteta.
"Prije svega, roditelji moraju da razumiju da razgovor sa djetetom o opasnostima na internetu ne može biti jedan razgovor koji ćemo obaviti kada se pojavi problem. To mora biti dio svakodnevnog odnosa u kojem dijete ima slobodu da pita, izrazi nedoumicu, prizna grešku i ne strahuje od ponižavanja ili pretjerane kazne", kaže psihološkinja Pejaković.
Kako navodi, korisnije je podstaći dijete da razmišlja o tome zašto je neki sadržaj privlačan i da li je opasan, nego mu samo saopštiti da je nešto zabranjeno.
"Roditelj može pitati dijete šta njegovi vršnjaci gledaju, zbog čega su im određeni sadržaji zanimljivi i kako ono samo procjenjuje da li je nešto opasno. Mnogo je korisnije podstaći dijete da razmišlja nego mu samo saopštiti da je nešto zabranjeno", ističe ona.
Takođe, kako naglašava, važno je da dijete zna da može da se obrati roditelju i onda kada je već napravilo neku grešku. Ukoliko svako priznanje prati burna reakcija, osuda ili kažnjavanje, dijete vrlo brzo nauči da je sigurnije da neke stvari prećuti.
"Ipak, povjerenje ne znači odsustvo granica. Roditelji imaju i pravo i obavezu da vode računa o tome kako njihova djeca koriste internet, sa kim komuniciraju i kakvim su sadržajima izložena. Suština je da dijete roditelja ne doživljava samo kao nekoga ko zabranjuje, već kao osobu kojoj može da se obrati kada se osjeti nesigurno ili uplašeno", istakla je Pejaković.
Pejaković ističe da prevencija ne može da se svede na povremena predavanja o bezbjednosti na internetu, već mora da uključuje kontinuiran rad na razvoju kritičkog mišljenja, emocionalne pismenosti i sposobnosti djece da se odupru pritisku vršnjaka.
"Djeca treba da uče ne samo da prepoznaju opasnost, nego i da razumiju zbog čega ponekad pristajemo na nešto što zapravo ne želimo", kazala je Pejaković.
"Zabrana korišćenja telefona i društvenih mreža nije dugoročno rješenje"
Na rizike u virtuelnom svijetu upozorava i Bojan Jušković iz Fondacije za bezbjedniji internet, koji ističe da oduzimanje telefona i zabrana društvenih mreža nijesu dugoročno rješenje.
Jušković kaže da su djeca posebno podložna opasnim izazovima na društvenim mrežama zbog želje za prihvatanjem i popularnošću, dok zabrana korišćenja telefona i društvenih mreža nije dugoročno rješenje. On ističe da je ključ u pravovremenom razgovoru roditelja sa djecom i njihovoj edukaciji o rizicima virtuelnog svijeta.
Jušković kaže da su društvene mreže veoma koristan alat, ali da, kao i svaki drugi alat, mogu biti korišćene i u pogrešne svrhe.
"TikTok je među mladima trenutno jedna od najpopularnijih aplikacija na svijetu. Laka je za korišćenje i služi za kreiranje kratkih video-formi. Najpopularniji sadržaji uglavnom su ples, pjevanje i razne komične tačke koje imaju za cilj da nasmiju društvo. Međutim, ako zagrebemo površinu, srž ove aplikacije su izazovi, među kojima ima i veoma opasnih, poput ovog o kojem govorimo", kazao je Jušković.
On navodi da je kod djece veoma izražena želja da budu prihvaćena i voljena, zbog čega mogu pristati na ponašanja koja nose ozbiljne rizike.
"Kod djece je želja da budu voljeni i prihvaćeni jako velika i upravo zbog toga su podložni tome da zarad popularnosti urade mnogo toga, čak i ako je opasno po život. Lično smatram da u slučajevima eksperimentisanja ne treba kriviti djecu, jer djeca sama ne znaju koje posljedice ti izazovi mogu ponijeti", istakao je Jušković.
Prema njegovim riječima, najvažnija uloga roditelja je da sa djecom na vrijeme razgovaraju o rizicima i objasne im da ne treba da učestvuju u sadržajima koji ih mogu ugroziti.
"Kao i za sve u životu, i za samo funkcionisanje, kako u realnom tako i u virtuelnom svijetu, jako je bitno da roditelji na vrijeme vode razgovor sa svojom djecom i objasne im koliko je bitno da ne učestvuju u svemu onome što ih može ugroziti na bilo koji način, u ovom slučaju ono najvrednije što može biti ugroženo, a to je njihov život", rekao je Jušković.
Upozorava da bi roditelji, nakon ovakvih slučajeva, mogli posegnuti za zabranama, ali smatra da to nije pravo rješenje.
"Mnogi od njih će nakon ovoga posegnuti za još jednom pogrešnom mjerom, a to je oduzimanje telefona ili zabrana korišćenja aplikacija, što nikako nije dugoročno, a još manje ispravno rješenje. Godinama već govorim o tome koliko je bitna edukacija i djece i roditelja o životu u virtuelnom svijetu", rekao je Jušković.
Dodaje da ono što se događa na internetu ne ostaje samo u virtuelnom prostoru.
"Iako na prvi pogled život u virtuelnom svijetu djeluje bezazleno, kao što vidimo, postupci povezani sa tim svijetom mogu imati veoma ozbiljne posljedice u realnom životu", zaključio je Jušković.
“Odgovornost nije samo na roditeljima”
Lepa Žunjić iz Udruženja Roditelji.me ističe da odgovornost za zaštitu djece ne može biti samo na roditeljima, već i na školama, institucijama i digitalnim platformama.
“Roditelji jesu svjesni rizika, ali nerealno je očekivati da mogu da isprate svaki trend u globalnom digitalnom prostoru koji se mijenja brže nego što ga odrasli mogu pratiti. Ono što možemo jeste da gradimo odnos povjerenja, razgovaramo sa djecom o trendovima koje prate i zajedno promišljamo o tome šta je u njima zabavno, a šta opasno”, rekla je Žunjić.
Zato je, kaže, važno razumjeti njihove razvojne potrebe i učiti ih da prepoznaju rizik, zastanu i razmisle, čak i kada nešto djeluje bezazleno ili kada to rade svi ostali.
“Naš zadatak nije samo da zabranjujemo, već da osnažimo djecu da znaju da ne moraju učestvovati u nečemu samo da bi bila prihvaćena”, rekla je ona.
Savjetuje da škole treba da rade na razvoju digitalne pismenosti, da sa djecom razgovaraju o rizicima internet trendova, pritisku vršnjaka i potrebi za pripadanjem, ali i da ih osnaže da odbiju izazove koji mogu biti opasni.
