Jedan od najvećih pjesnika sa naših prostora, boem, skitnica, čovjek posebnog duha i harizme. Sve to, i mnogo više, bio je Vitomir Vito Nikolić - dobri duh Nikšića.
O Vitu su mnogo i mnogi pisali i potrošiti još par redaka o čovjeku čija poezija dovoljno govori, vjerovatno je suvišno, ali sjećanje na velikana, kakav je Vito, to donekle opravdava.
Nikšićki slikar, Jovan Karadžić Kadžo, sjećao ga se kao dobrog i iskrenog prijatelja koji se nikad nikom nije želio povinovati.
„Jednom smo se, negdje u ranu zoru, sreli ispred hotela Onogošt. Tada me, onako iznenada, u stihu pozdravio: „Pas skitnica kroz ponoć prođe, i tužan pogled na mene svali. Otkud ti Kadžo noćas ođe, zar su i tebe išćerali“, prisjećao se Kadžo jedne od anegdota.
I sam Vito je znao pričati o događajima iz svog burnog života. U jednom od zapisa o svojoj poeziji kaže: ''...Ja nijesam pisao poeziju da bih bio slavan pisac. Želio sam, naravno, da ta poezija bude prihvaćena. Ali, nikad, zaista, nijesam osjećao da sam 'slavan', već da su ljudi razumjeli šta sam htio da kažem. Mislim da je svaki živi čovjek pjesnik. Pjesnik je u svakom ljudskom stvoru. Ko nije pjesnik, taj je davno mrtav. Ali, samo neki uspiju ovladati dušama svojih bližnjih. Drugo je to što sam ponekad nekom sekretaru komiteta znao reći da moj mandat traje stotinama godina, a njegov samo četiri, i slično...''
Vitomir - Vito Nikolić rođen je u Mostaru. Preminuo je tiho, u snu, u svom stanu u Podgorici 10. septembra 1994. godine. Te noći srce je samo prestalo da kuca. Nije bolovao. Sahranjen je 12. septembra na takozvanom privremenom groblju iza Saborne crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, upravo na onom mjestu gdje se prvih godina poslije Drugog svjetskog rata nalazila svlačionica kluba FK Sutjeska u kojoj je on, tada mladi beskućnik, proveo dvije hladne nikšićke zime. Na prvu godišnjicu smrti porodica je posmrtne ostatke prenijela u Staro nikšićko groblje.
PROLJEĆE
Stariji za tamu jeseni tmaste
i grublji za grubost ove zime prošle,
ja vam ovoga proljeća neću mahati, laste,
i neću vam reći toplo dobro došle.
Vrapcima ja moram, nježno kao otac
reći nešto lijepo u dan ovaj plavi,
vrapcima tom sitnom grumenju života,
što je cvrkutalo zimus na mećavi,
dok ste vi negdje, ispod tuđeg neba
izvodile svoje igre vragolaste.
Ne vaš mi cvrkut sad, zbilja, ne treba,
razmažene gospođice laste.
Oni su zimus zebli ispod streha,
oni su voljeli i golo ovo granje.
Moje poštovanje, vesela ruljo smijeha,
drugovi vrapci - moje duboko poštovanje.
PISMO MOJOJ UČITELJICI
Draga gospođo učiteljice,
ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.
Sjetih se, znate, onih Vaših priča
punih ljubavi za ptice nevine i slabe
poslije kojih smo, zbog svake praćke
i kamička, klečali dugo iza table.
Ne zamjeram Vam – daleko bilo,
pa čak ni to što me vukoste za uši,
sve je to danas na svoj način milo
i prijatno je od toga u duši.
Ja se često sjetim tog vremena davnog
rata, zime, gladi, bodljivakve žice,
nije, bogme, tada bilo jednostavno
naučiti nekog da zavoli ptice.
Gospođo, to je, u najmanju ruku,
junaštvo dostojno poštovanja
učiti nekog ljubavi
uz huku jednog strašnog rata,
jednog propadanja.
Hvala Vam, gospođo učiteljice,
i ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.
DAN
Ni u kakav dnevnik ovaj dan ne može,
ovo ruglo danje, malodušno, sivo,
ni kiše da se pokisne do kože,
ni vjetra, ni sunca, ničeg živog.
I to tako tinja — izvan ljudi, mlako,
niko tim ne živi. Vičem srdit vani:
Dane, đubre jedno, ne sviće se tako,
gubi se natrag pa pristojno svani ...
MIR
Čudna me ponekad želja hvata
da kupim razglednicu i napišem:
"Dobro je: pošte rade, nema rata..."
I ništa više.
DRUMOVI ĆE POŽELJET LUDAKA
Drumovi će poželjet ludaka,
a ludaka više biti neće,
vjekovima za njima će plakat
ojađeno nebo i drveće.
Na gradove udariće trava
i zavesti svoju strahovladu,
svi cvjetovi ostaće bez glava
da bi bili sa travom u skladu.
Neće biti toga ko će smjeti
da posumnja u sve ko do sada,
poput teške omorine ljeti
svijetom će vladati dosada.
I ljudi će poći u povratak,
opčinjeni minulim stoljećem ...
Drumovi će poželjet ludaka,
a ludaka više biti neće.
