Fantastičnom slikom na tribinama bili su oduševljeni svi, pa i selektor Per Johanson, koji dolazi sa rukometnog podneblja gdje je ova igra najvažnija sporedna stvar, praktično, kao što je fudbal kod nas. Iako ima bogatu karijeru, koja ga je vodila maltene svuda, nije se vjerovatno naš selektor mnogo nagledao ovakvih scena, a ne bi čudilo da i prvi put u životu nailazi na njih.
I naša Đina bila je nezaustavljiva, dobijajući snagu od svojih sugrađana gurala je kompletan tim naprijed, ka pobjedi i plasmanu na Svjetsko prvenstvo. Ona je publici podarila ogromnu radost, oni njoj najljepšu noć u životu. Malo li je!? Ali, da li njen oduševljeni selektor zna za apsurd, da nema više kluba u kom je ona ponikla? Ona koja je novi predvodnik jedne rukometne velesile.
Pa nije slučajno naš grad izabran za odlučujuće dvoboje reprezentacije. Ovdje nije lako bivalo ni rivalima “lavova”. Pred karnevalskom atmosferom u Sportskom centru, pognute glave odlazili su velesile, a nema sumnje da će se pod uticajem onakvog ambijenta pobjednička serija momaka i djevojaka u crvenim dresovima, u Nikšiću nastaviti. Svoju navijačku veličinu dokazali smo ispraćajući igre i pobjede i košarkaša, a jedva čekamo da “nikne” i nova zapadna tribina kraj Bistrice, pa da se i tamo dočekaju “sokoli”, i da još jednom Nikšić pokaže i dokaže da, bez lažne skromnosti, ima možda najvreliju navijačku krv u državi kada se bodri nacionalni tim.
Naš grad i oni navijači od sinoć zaslužuju mnogo više i mnogo bolje. Jer podršku daju i kada ne ide, znaju da aplauzom isprate dobar potez, ne ostaju imuni na požrtvovanost, umiju da “nose” do trijumfa i da proslave svaku pobjedu, ali i da uzdignu glavu nakon poraza, jer definitivno u sebi nose zdrav navijački gen.
Zato Nikšićani zaslužuju da češće ugoste reprezentaciju i njene rivale u svom dvorištu, jer na kraju, za koga se igra sport ako ne za njega, za njegovo veličanstvo – navijača, a sinoć se još jednom potvrdilo da u tome nimalo ne oskudijevamo.
