„Jubilej“, desetogodišnjicu rušenja grada nikšićkog Stounhendža, umjetnik nije „proslavio“, a nijesu ni oni koji su gradu „ubili dušu“. Neki jubileji, jednostavno, nijesu za slavlje.
„Nakon deset godina sve je mnogo lakše jer sam se pripremio. Tada kada su rušili grad želio sam da zajedno sa njim odletim na nebesa”, kazao je Vulanović “Vijestima”.
Priča o gradu koji je nazvan „Megalitski kompleks“ i koji se nalazio između Saborne crkve, Dvorca kralja Nikole i Centra za kulturu, počela je 1993.
„Ratku dajte sve što mu treba“, kazao je tada Milo Đukanović.
Tako je i bilo. Gradnju Kamenog grada zdušno je finansijski pomogla Vlada sa više od 100.000 tadašnjih maraka, a poznati biznismen i filantrop Stanislav Ćano Koprivica poklonio je 30.000 maraka. Vulanović je, uz pomoć brojnih donatora, uložio oko pola miliona maraka, 15 godina rada, truda i ljubavi i djelo zavještao rodnom gradu.
Iako su čelni ljudi Vlade ostali isti, 15 godina kasnije, sredinom aprila 2008. godine Kameni grad je uklonjen.
„Napravili su veliku glupost – da li iz neznanja ili znanja, ne znam. Volio bih da je u pitanju neznanje jer onda bih mogao da im prostim, a ukoliko je u pitanju znanje onda im ne mogu oprostiti. Ipak su to mali ljudi koji su odlučili da sruše Kameni grad koji je već tada bio poznat van granica tadašnje Jugoslavije”.
Vulanovića, ne bez razloga zovu posljednjim klesarom našeg doba. Jedan od razloga je i taj što mu nije bilo teško da „pomjera i premješta“ planine, da kamenu „dušu“ približi ljudima.
Zavod za zaštitu spomenika je 2008. godine kazao da Kameni grad nije zaštićeni spomenik kulture, a tadašnji predsjednik Opštine Nebojša Radojičić da je u pitanju izložba koja nije trajnog karaktera i koja je „trajala možda i više nego što je trebalo“.
„Opština na tom prostoru od oko 30.000 kvadrata planira da napravi botaničku baštu i umjetničke ateljee“, kazao je Radojičić 2008. godine.
Deset godina kasnije od bašte nema ništa. Ali, ni od grada koji je završio na platou Tehno baze na Kapinom Polju, gdje se i danas nalazi.
„Ono kamenje i dalje čami u Tehno bazi i propada. Čak i ako onako ostane biće to svjedočanstvo jednog vremena i jedne pogrešne odluke”.
Vulanović je nakon rušenja grada protiv države, Opštine Nikšić i njene Komunalne policije, te Zavoda za zaštitu spomenika kulture, podnio tužbu.
„Sada znam da sam spor dobio jer grad i dalje ‘živi’ u sjećanjima ljudi. I nakon deset, 50 ili stotinu godina ljudi će pominjati Kameni grad. Znači, grad i ja smo pobijedili”.
Ni nakon skoro deceniju kraj spora nije na vidiku, a duže od godinu on i njegova advokatica čekaju odluku Višeg suda. Vulanović je na ime nadoknade štete tražio milion eura, dok je Osnovni sud presudio da se umjetniku isplati polovina od uloženih sredstava, odnosno 260 hiljada eura. Na odluku su se žalil i Vulanović i tuženi.
Ostaće zabilježeno da su članovi komisije UNESKA, koji se duže vrijeme bave zaštitom spomenika kulture, starih gradova i umjetničkih djela, kada su saznali da je Kameni grad u Nikšiću prestao da postoji, došli u grad pod Trebjesom i procijenili da je njegova vrijednost 21,8 milion eura.
Crnogorska akademija nauke i umjetnosti i Fakultet likovnih umjetnosti odbili su da formiraju komisiju iako su u drugim predmetima pojedini vajari ili direktori institucija davali svoja mišljenja.
Umjetnik smatra da je razlog taj što niko iz struke nije želio da bude dio te priče koja će živjeti duže od samog grada. I drugi spor u kome je Vulanović na ime materijalne vrijednosti 14 skulptura, od 33 koliko ih je bilo ispred njegovog ateljea i koje su odnesene kada je srušen Kameni grad, tražio 84 hiljade eura, je na čekanju. Osnovni sud u Nikšiću mu je odredio iznos od dvije hiljade na ime povrede časti i ugleda, a na odluku su se žalili i tužilac i tuženi. Viši sud je ukinuo presudu i postupak vratio Osnovnom sudu.
„Kada me sretnu ti što su naredili rušenje grada zaobilaze me. Ne zato što me se boje već zato što se boje sebe“.
Vulanović i dalje vjeruje u „dušu“ kamena, mada se kamenom ne bavi više. O ljudskim dušama prestao je da razmišlja.
„Sada stvaram, čini mi se, još više i žešće. Više ne radim skulpture, nego crteže i slike i svi moji radovi su u stvari jedna priča o Kamenom gradu koji je nestao i nastao”.
Nikšićani nisu razumjeli Martineza i UNESKO
Osvaldo Martinez, jedan od UNESKO-vih stručnjaka, te 2008. došao je u Nikšić jer je čuo da će Kameni grad biti uklonjen. Predložio je tada Nikšićanima da formiraju živi zid i tako zaštite izmještanje kamenih gromada.
„Da vidimo hoće li vlast palicama udariti na ljude“, kazao je tada Martinez.
Izgleda da njegov poziv Nikšićani ili nijesu dobro čuli ili, zbog nepoznavanja jezika, nijesu razumjeli – tek živi zid je izostao. Vulanovića je tada posebno zaboljelo ćutanje ljudi kojima je kultura i „vokacija i lokacija“. Ko zna. Možda su i poslenici kulturne ostali skamenjeni, kao publika u Parizu kojoj je prikazan film o rušenju nikšićkog „Stounhendža“, pa zato nijesu reagovali.
Izvor: vijesti.me
