Za rijetke turiste u jesenjim mjesecima, to su šarene šume, svježi planinski zrak, a za ono malo stanovnika koji ovdje zimuju, kraj oktobra znače loženje šporeta od ranog jutra, prvi mrazevi.Nakon što se slegnu ljetnji utisci, sa dolaskom jeseni, vidi se da je ovaj prekrasni kraj praktično pust, a možda i najređe naseljeno područje u Crnoj Gori.
Nekada su praktično sva sela bila puna, danas ih je većina pusta tokom zmskih mjeseci. Pivska planina je ostala nekako divlja, netaknuta civilizacijom, u njoj je priroda uistinu ostala u svom iskonskom obliku. Nekada se broj ovca u ovim krajevima iskazivao u hiljadama, danas skoro da su nestale sa ovih prostranstava.
Za Crkvički Polje kažu da je jedno od najljepših sela ne samo u opštini Plužine, nego u čitavoj Crnoj Gori. Za ovo selo, i njegovu okolinu, često se koristi epitet "bajkovito". Četrdesetsedmogodišnji Milenko - Milan Popović je najmlađi domaćin u ovom prijelijepom selu. Njegova porodica ima farmu od 12 goveda.
“Može se živjeti od poljoprivrede, ali mora se raditi i mora se imati dosta toga jer su obveze velike. Sve što imamo, podigli smo vlastitim rukama. Svakako da ovakvo lijepo mjesto ima perspektivu, ali uz veliki rad i teška odricanja, jer se od ljepote ne može živjeti. Najveći problem je sve manje stanovnika. U našoj mjesnoj zajedici ima nas oko tridesetak stalnih stanovnika, većinom su to stariji ljudi, a nekada je bilo blizu 500 žitelja”, priča Popović za "Dan" i dodaje da njegova porodica ljeti izdiže u katun na Dolovima.
Naglašava i da zahvaljujući ogromnom interesovanju turista, prvenstveno za rafting Tarom, sav višak poljoprivrednih proizvoda mogu lako plasirati na tržište.
Školu u Crkvičkom Polju je nekada pohađalo stotine i stotine djece. Broj učenika se iskazivao trocifrenim brojem. Škola je nedavno zatvorena od kada su starija Milanova djeca Boško i Bojana okončala četvrti razred. Istina, škola je prvi put zatvorena još 1985. godine, a povremeno se otvarala kad bi neko dijete iz sela stasalo za skamiju. Sada su Boško i Bojana učesnici šestog i sedmog razreda u školi u Plužina. Milanovu porodicu još čine majka Ljeposava, supruga Tijana i kćerka Violeta, koje je predškolskog uzrasta. Škola na Crkvičkom Polju je, uz školu na Goransku, najstarija vaspitno- obrazovna ustanova u Pivi. Obje su sa radom počele 1883. godine.
“Selo je na 1.100 metara nadmorske visine, što je idealno za zdrav život. Pitke vode, šumsko bogastsvo, povrće i voće odlično uspjevaju, kanjon Tare je na dohvat ruke. Sve bi bilo savršeno, da ima mladih. Nekada je selo bilo puno ljudi i puno stoke. Danas samo dva domaćina drže nešto malo ovaca. U domaćinstvima je bilo i po deset članova. Leti je zaista lijepo, jer i turisiti daju šarm, živost. Ovim jesenjih i zimskih dan kada šetam pivskim prostranstvima, srce me zaboli, jer znam kako je nekada bilo, a kako je sada. Bojim se kako vrijeme ide, da će uskoro tokom jeseni i zime nijedno svijetlo neće vidjeti, da dim neće izlaziti iz odžaka”, zaključuje Milan Popović.
Jedno od prvih etno - sela u Pivi zvalo se "Jugoslavija"
Veliki potencijal Crkvičkog Polja jeste turizam.A da li je seoski turizam jedini spas za sela Pivske planine ?Tu dileme nema. Jedno od prvih etno - sela u Pivi je i otvoreno u Crkvičkom Polju. Nosilo je naziv "Jugoslavija", jedno vrijeme je zaista bilo popularno. Ali je možda i samo ime etno-sela, uticalo na njegovu sudbinu, da se zatvori.
“Ovakvu ljepotu poželjela bi svaka zemlja. Rijetko se ko od nas bavi seoskim turizmom, Ne znam možda i sama blizina Tare, utiče na to, da je sva pažnja usmjerena ka splavarenju. Ono što je evidento je da veliki broj stranaca prolazi kroz Crkvičko Polje i svi su oduševljeni krajolikom. A boje jeseni su najljepša haljina Crkvičkog Polja”, priča Popović.
