Za sve to vrijeme članovi nijesu odstupili ni jotu od zacrtanog cilja - poezijom i prozom su se branili od svih nepogoda, a nije da ih nije bilo, a Zajednica je pod svoje skute primala sve one koji su znali da je “pisanje čin vjere, a ne trik gramatike” (Elvin Bruks Vajt), pišu Vijesti.
Vječiti beskućnici koji i dalje maštaju o svom, ali i domu svih zaljubljenika u književnost, jubilej će obilježiti onako kako im i priliči - druženjem sa piscima i njihovim djelima. U jutarnjem terminu 26. februara, sa početkom u 11 časova, organizovaće omaž Miroslavu Jovanoviću Timotijevu i Janku Brajkoviću, jednima od osnivača Zajednice, koji su preminuli prošle godine, dok su večernji sati (19h) rezervisani za prozne stvaraoce Zajednice i dodjelu nagrade “Zaloga” za prozu.
O Književnoj zajednici, manifestacijama, planovima, ali i o tome da li knjiga može pobijediti “maloljetni kompjuter”, kako to reče čuveni Ršum (Ljubivoje Ršumović), Vijesti su razgovarale smo sa njenim predsjednikom Spasojem Bajovićem.
Kada je Nikšić bio Jugoslavija u malom
”Kada se otisne pogled u prošlost i sagleda dosadašnji rad Zajednice lako je zaključiti da je kroz razne aktivnosti i oblike saradnje širila kulturu, povezivala ljude i tako postala svjedok jednog neizbrisivog vremena, dajući nemjerljiv doprinos i pečat kulturi Nikšića i Crne Gore, što nas čini ponosnim. A ponosni smo i na pokretanje Nikšićkih književnih susreta i na mnoge manifestacije, posebno na bogatu izdavačku djelatnost, na antologiju ‘Olujna polja poezije’ i ‘Album nikšićkih književnih uspomena’, na dvije prestižne književne nagrade Zaloga’ i Vito Nikolić. Ponosni smo na velika književna imena, osnivače i članove naše Zajednice: Vita Nikolića, Gojka Janjuševića, Vukmana Otaševića, Milana Duga Krivokapića, Dragana Radulovića, Janka Brajkovića, Draga Mijovića, Miroslava Jovanovića Timotijeva, Braha Adrovića, Dušana Govedaricu, Dobrila Pavića... Ponosni smo na novu generaciju članova i na stvaralački duh koji vlada među članstvom”, kaže Bajović koji je prošle godine izabran da vodi Zajednicu, dok je Dušan Govedarica postao počasni predsjednik.
Pored Bajovića, članovi predsjedništva su Jovan Drašković, Miloš Kecojević, Slavko Milić i Sofija Simović. Zajednica trenutno okuplja tridesetak književnika, a nedavno su ostali bez tri značajna stvaraoca, pored Brajkovića, koji je, kako reče Bajović, bio desna ruka pisaca i kulture, i Timotijeva, prije petnaestak dana je preminuo i Milosav Miško Prelević.
Književna zajednica je do sada, kao izdavač i suizdavač, objavila blizu 700 naslova različitih žanrova, najviše poezije, ali i proze i posebnih izdanja, kao što su rodoslovi, etnografski spisi, bibliografije, eseji, kritike, rječnici, prevodi i izdanja italijanskih i rumunskih pjesnika i pisaca, ali i prve knjige mladih stvaralaca koji su se afirmisali upravo u Zajednici. A sve je počelo 1969. godine, godinu nakon osnivanja, kada je objavljen almanah “Kaktusi”, zbirka članova.
”Prvijenac ‘Kaktusi’ i mladi stvaraoci su simbolički najavili svoj istinski zalet u svijet poezije. Te godine zajedno sa Opštinom Nikšić pokreću veliku jugoslovensku manifestaciju Nikšićke književne susrete’, najstariju manifestaciju u Crnoj Gori i jednu od najprestižnijih književnih smotri u bivšoj Jugoslaviji. Sa Nikšićkim književnim susretima mladi pisci Nikšića ulaze na velika vrata književnih dešavanja”.
Susreti su nakon dvadesetogodišnje pauze obnovljeni 2014. godine, a zahvaljujući njima Nikšić je ugostio brojne eminentne književne stvaraoce poputDesanke Maksimović, Mihaila Lalića, Meše Selimovića, Ćamila Sijarića, Branka Radičevića, Dobrice Ćosića, Stevana Raičkovića, Slavka Janevskog, Duška Trifunovića…
”Pored Nikšićkih književnih susreta članovi Zajednice pokrenuli su i Tribinu Rade Tomov za afirmaciju mladih stvaralaca, manifestaciju Mjesec knjige, Auto(r) na korzu, S pjesnikom u ponoć, kao i prigodne programe za učenike osnovnih i srednjih škola Knjigom protiv interneta i Od malih slova do velikih pisaca, a organizovali su i književne večeri širom Crne Gore i regiona. Književna zajednica je sarađivala sa mnogim značajnim subjektima kulture u Crnoj Gori i šire, kao što su Goranovo proljeće, Susreti u Strugi, ali i susreti u Vrbasu, Smederevu, Loznici, Kumanovu, Kragujevcu, Trebinju, Banjaluci, Bariju...U izdanju Zajednice objavljeni su prevodi knjiga Ane Santolikuido i Vitorina Kurćija iz Italije, kao i prevodi poezije rumunskih pjesnikinja Karoline Ilike i Lane Jon. Zajednica je ustanovila književne nagrade Vito Nikolić i Zaloga, kao i nagrade Spasoje Pajo Blagojević i Radule Željko Damjanović, koje se, u dogovoru sa Opštinom Plužine, dodjeljuju u tom gradu u okviru manfestacije Pjesnička riječ na izvoru Pive’’.
Bajović, ne bez ponosa, ističe, da je Zajednica od osnivanja do danas poklonila preko pedeset hiljada knjiga bibliotekama, đacima osnovnih i srednjih škola i zaslužnim pojedincima.
”Ako sagledamo i uporedimo vrijeme od osnivanja Zajednice do današnjih dana, može se reći da su njeni osnivači živjeli i stvarali u srećnijim i vedrijim okolnostima. Tada se mnogo više voljela i cijenila knjiga, više se čitalo, više se stvaralo, pjesma se radosnije zalijetala u krošnje budućnosti. Radni Nikšić je živio i stvarao u zanosu velikih pregnuća. Stizali su poznati pisci iz svih krajeva Jugoslavije. Živa pjesnička riječ odjekivala je među radnicima Željezare, Pivare, Boksita, u školama, na fakultetu, pred uvijek punim salama. To je bilo književno tkanje beskraja. I danas u Zajednici pjesme zavode pjesnike stazama beskraja, mada je današnje vrijeme manje naklonjeno piscima. Kao da je život oronuo, posustao. Ali zato nije poetska riječ posustala, samo što se danas vrlo malo čita. Danas je sve preče od knjige. Informatičko društvo i društvene mreže uspavljuju razum i zamagljuju puteve budućnosti, a bez velikog čitanja nema ni velikih pitanja, ni velikih odgovora. Čitanje je veliko putovanje i upoznavanje sebe i svijeta”, poručuje predsjednik Zajednice za Vijesti.
Književni beskućnici koji i dalje sanjaju dom
Prebolovali su članovi Zajednice sve dječije bolesti, kada je književnost u pitanju, hrabrili su i sebe i druge, poeziji i prozi sazdali spomenik. Samo jednu boljku nikako da preleže - beskućništvo.
”Naša Književna zajednica od osnivanja do danas najviše ‘boluje’ bez trajnog krova nad glavom. Iznalazili su se nekakvi privremeni kompromisi, ali nikad trajno rješenje. Sve želje i razmišljanja pisaca Zajednice mobilisane su oko gorućeg pitanja - trajnog rješenja prostora za sadašnje i buduće pisce. Bez krova nad glavom nijesmo kadri da ostvarimo i realizujemo naše programe i planove. Članovi rade i stvaraju bez svog zajedničkog kutka i adrese. Sve je više mladih stvaralaca koji žele da im pomognemo, da se učlane u našu Zajednicu, da ih posavjetujemo i ohrabrimo. A kako? Milka Mijušković, sinovica Vladimira Mijuškovića, poklonila nam je veliku Vladimirovu sliku. A gdje da je smjestimo? Pola naše dokumentacije je pogubljeno, veliki broj naših izdanja tavori po privatnim podrumima. Prilikom raspisivanja konkursa za dodjelu književne nagrade Zaloga radovi su pristizali na privatnu adresu. Mi ćemo svakako nastaviti da stvaramo sa vjerom u bolje dane za pisanu riječ, za knjigu, za priređivanje kvalitetnih programa koji će vraćati publiku na književne manifestacije”.
Ali će nastaviti i da sanjaju književni dom. Bajović i ostali članovi se nadaju, ne zadugo.
”U posljednje dvije godine lokalna uprava, na čelu sa Markom Kovačevićem, pomogla je neke naše književne programe, na čemu smo im zahvalni. Prije godinu smo od Kovačevića dobili obećanje da će nam trajno riješiti pitanje radnog prostora. Nadamo se i vjerujemo da ćemo, poslije više od pola vijeka beskućništva, uz podršku Opštine konačno riješiti ovaj gorući problem”.
A do tada, nastaviće da stvaraju, objavljuju nove knjige, organizuju autorske večeri, promovišu djela članova, gostuju po Crnoj Gori i regionu... Svjetlost dana ugledaće i dopunjeno izdanje antologije “Olujna polja poezije’’, a, ukoliko uspiju da obezbijede finansijska sredstva, dodijeliće i nagradu Vito Nikolić.
”Nas u Književnoj zajednici spajaju zajednički veliki ciljevi i poetski ideali. Sudbinski smo predodređeni da služimo kulturi i da je podižemo na viši nivo. Imamo sjajnu međusobnu komunikaciju, vjerujemo u sebe i u svoj doprinos opšem dobru i kulturnom razvoju Crne Gore. Gdje nema velikog poetskog nadahnuća nema ni prave istine”, zaključio je Bajović za Vijesti.
