Maksime, kako je počela Vaša muzička priča i kada ste se prvi put susreli sa guslama?
Gusle sam zavolio u najranijem djetinjstvu, zahvaljujući ocu Vlatku koji je uvijek prema njima pokazivao izuzetno poštovanje. Taj uzvišeni odnos prema jednom instrumentu, ali i prema onima koji uz njega pjevaju, bio je dovoljan da me privuče i zadrži uz njih sve do danas. Prvi nastup imao sam 2009. godine u Plužinama. Njega se veoma dobro sjećam, dok su mi sjećanja na same početke veoma blijeda, ali o tome svjedoče mnogobrojne fotografije iz porodične arhive.
Šta danas za Vas predstavljaju gusle – instrument, emociju, tradiciju ili način života?
U koju se god vrstu umjetnosti čovjek unese svim svojim bićem, ona mu uzvrati trostruko i daje sve više razloga da se udubi. Naravno, da bi se krenulo tim putem, najprije je potrebna iskrena želja, jasan cilj, ljubav i istrajnost, ali umjetnost ne ostaje dužna. Bez emocije se ne može ništa kvalitetno postići u životu, a posebno u svijetu muzike i tradicije. Gusle su spoj svega navedenog, ali prije svega način života i poziv koji sam prihvatio kao dar od Boga i bez kojeg ne bih mogao zamisliti nijedan svoj dan.
Koliko emocije guslar mora nositi u sebi da bi mogao da prenese pjesmu publici?
Čest slučaj u publici jeste izazivanje emocije na prvi ton gusala, pogotovo u onoj publici koja ih čuje prvi put uživo. Odgovor na taj detalj nalazi se u dvjema činjenicama: gusle su same po sebi emocija; u našem narodu urođena je emocija prema guslama, instrumentu koji nas je stvorio ovakvim kakvi jesmo i zaštitio od tuđinskog uticaja i asimilacije. Kada se saberu ovi detalji, guslaru nije neophodna ogromna količina emocije, već iskreni pristup i samo razumijevanje svake pjesme o kojoj pjeva, uz određene vještine pjevanja i guslanja, da bi tek uz tako zaokruženu cjelinu sebe prepustio pjesmi da sama izaziva emociju prvo kod guslara, a preko njega i kod publike.
Ko je najviše uticao na Vas i oblikovao Vaš put u svijetu gusala?
Otac je odigrao ključnu ulogu tokom mog cijelog razvojnog puta. Zajedno sa stricem analizirao je razne detalje mojih nastupa, redovno ukazivao na nedostatke i tako me godinama usmjeravao. Osim njih, mnoge starije kolege su mi dale vjetar u leđa i nesebičnim konstruktivnim kritikama učinile da budem uspješniji iz godine u godinu. Naravno, i različita iskustva sa ljudima, pa i ona manje prijatna, uticala su na moje sazrijevanje. Nastupajući često i šireći vidike, upoznao sam pojedince iz drugih vrsta umjetnosti, svijeta muzike i tradicije, koji su imali izuzetnu ulogu u mom usavršavanju i odnosu prema svom pozivu.
Koji trenutak iz dosadašnje karijere posebno pamtite i zašto?
Mnogo je trenutaka kojih se sjećam i nije mi lako izdvojiti jedan između više stotina nastupa, osamnaest prvih nagrada na festivalima guslara i brojnih drugih manifestacija. S obzirom na to da sam pojedine trenutke već izdvajao, ovog puta bih posebno pomenuo učešće na proslavi Dana državnosti Crne Gore, 8. jula 2025. godine. Taj nastup za mene je imao posebno značenje, jer sam osjetio da su gusle dobile mjesto koje im, kao dijelu tradicije, pripada. Smatram da one treba da budu prisutne i na zvaničnim i na porodičnim okupljanjima, jer predstavljaju važan dio našeg kulturnog nasljeđa.
Šta su Vas takmičenja i brojni nastupi naučili o sebi, ali i o ljudima?
Njegoševi stihovi ,,Čaša žuči ište čašu meda, smiješane najlakše se piju” su najbolji odgovor na ovo pitanje. Naravno, nijedan uspjeh nije jednostavan i ne bi bio uspjeh da jeste, tako i moj. Takmičenja su najzanimljiviji dio razvoja jednog guslara i dovoljna za izgradnju u svakom smislu. Međutim, iz njih sam uspio da izvučem najbolje i da se trudim da sve ono dobro prenosim na mlađe naraštaje, ali istovremeno ukazujem i na ono manje dobro. Najviše sam naučio od samih gusala. One trpe mnogo i dugo, ali traju i trajaće. Zato i jesu veće i slavnije od svakog guslara i kada se pojedinac postavi kao sluga tom svetom instrumentu, sve loše prestaje, a one uzvraćaju dobrim.
Postoji li pjesma kojoj se uvijek rado vraćate i koja za Vas ima posebno značenje?
Na prvom nastupu izvodio sam pjesmu ,,Akademija gusala” autora Radovana Bećirovića Trebješkog. Samim tim, urezana mi je u pamćenju i srcu za sva vremena. Ona predstavlja svojevrstan guslarski bukvar, kojim želim mnoge da upoznam sa guslama, tako da joj se veoma često vraćam iz više razloga. ,,To je drvo s javorova panja; puno sile istine i znanja; vazda gori, a da ne izgori; vazda mrtvo, a dovijek zbori; dovijek se za slobodu bori” samo su neki od stihova iz te pjesme.
Koliko Vam studije istorije pomažu da bolje razumijete njihovu vrijednost i koliko je važno da ih mlađe generacije upoznaju i sačuvaju?
Kroz studije istorije usavršio sam svoje znanje, pogotovo o nacionalnoj istoriji, koja me je prevashodno zanimala, a koju sam dobrim dijelom poznavao iz epskih pjesama. Studije su mi pomogle da shvatim koliko je muke preživio naš narod na međi istoka i zapada. Odgovorno tvrdim da bi takva i tolika borba za opstanak, samostalnost i zlatnu slobodu, bila u mnogome siromašnija bez gusala. Njihovu vrijednost nije lako shvatiti u vremenu kada ne možemo izbrojiti količinu informacija koje naš mozak primi u jednom danu, a vjekovima je jedini izvor informacija bila ta struna koja je u vremenu opšte nepismenosti i nepostojanja istorije kao nauke, usmenim putem očuvala istoriju, tradiciju i običaje. To je dovoljan razlog zbog kojeg bi svaka kuća u Crnoj Gori trebala da ih ima i poštuje kao svetinju. Neophodno je da ih mlađe generacije upoznaju i sačuvaju, o čemu trenutno ne treba brinuti jer se pojavio veliki broj mladih koje gusle interesuju i koji se uče pjevati uz njih.
Šta Vas najviše raduje kada vidite mlade kako uče da guslaju?
Škole gusala postoje širom Crne Gore. Najprije je otvorena u Podgorici, a kasnije u Nikšiću, Kolašinu, Budvi i drugim gradovima. U vrijeme mojih početaka, broj mladih guslara mogao se izbrojiti na prstu jedne ruke. Najviše me raduje najprije brojnost polaznika u školama, zatim njihov kvalitet i odnos prema instrumentu, ali i prisustvo gusala na njihovim privatnim druženjima. Jednom rečenicom, ponosan sam što oni čine da gusle dišu punim plućima među omladinom.
Šta uvijek nosite sa sobom, bez obzira na to gdje idete?
Iako se možda očekivao drugi odgovor, moram reći gusle. Da bih se opravdao, iskoristiću primjere uspona na durmitorske vrhove Mali medjed i Bobotov kuk, koje sam popeo sa guslama na leđima i uz njih pjevao, što se može naći na društvenim mrežama.
Kada biste mogli da se vratite u jedan trenutak iz djetinjstva, koji biste izabrali?
Veliki dio djetinstva proveo sam na selu, u Pivi. Volio sam selo i volim i danas, a prva pomisao na taj trenutak jeste upravo druženje sa bratom od tetke na selu i razni nestašluci kojima nije bilo kraja.
Šta Vas najlakše nasmije, a šta teško podnosite?
Najlakše me nasmiju djeca i spontana duhovitost, a teško podnosim mračne osobe i negativu generalno.
